top of page

Neosvojiva tvrđava opasana šutnjom


Gle, čovječe, jasno mi je! Svi mi imamo emotivne terete koje smo na sebe natovarili, koje nam je život tako lijepo servirao. Svi nosimo križeve, vučemo ih po zemlji svoga života, pokušavajući izgurati još jedan dan. Mnogi su tijekom tih životnih nedaća digli zidove, sagradili neosvojivu tvrđavu zavjetujući se kako nitko i ništa ju više neće osvojiti. Nakupljena bol šaputala je tiho, ali sigurno, riječi koje su napaćenog čovjeka uvele u sigurnost boli. Povjerovao je kako je bol vječna ili će naći način kako da ga nitko više ne povrijedi. Nemoguća misija, ali on se cijelo vrijeme uvjerava kako njegova patnja, ne tako mladog čovjeka ga je naučila da više nema mjesta za nove ljude. Postavio si je ciljeve, kojih se tako striktno drži, ne očekujući da ga u svemu tome može zaskočiti i ljubav.

Vau, ljubav! Ponovno! Njega! Nemoguće. To nije na popisu njegovih ciljeva. Uostalom, on još uvijek živi zakopan u prošlosti, dok osobe njegove prošlosti su krenule dalje. Nisu sagradile tvrđavu, već su ju srušile tijekom njegovog prisustva u njihovim životima.

No, je li on ikada bio prisutan u njihovim životima? Tko još odlazi od njega, ako je bio tako dobar, na vječnom raspolaganju, čineći ono što je on mislio da uveseljava ljude njegovog prošlog života?

Tko još odlazi od čovjeka na kojeg možeš računati?

Odlaze oni koji su usamljeni, neshvaćeni, koji ljubav žele i primiti, a ne ju samo davati. Odlaze oni koji ne smatraju šutnju zlatom i koji su progledali. Oči su im se širom otvorile i uvidjeli su da ljudi oko njih uistinu govore, razgovaraju, razmjenjuju misli, postavljaju i odgovaraju na pitanja. Shvatili su da normalna ljudska interakcija itekako postoji i da se može otići. Otići od šutećeg, od nijemog, nakon mnogo godina truda. Otići gdje ih se može čuti, gdje njihove riječi neće biti primljene kolutavim očima, već očima gladnim promatranja i upijanja svjetova onih koji su se sreli.

Prevarili su te, jer ti nisu rekli ili možda jesu, ali ih nisi slušao. Prevarili su te, jer su oskvrnuli ono što si s njima gradio. Prevarili su te, jer si se uljuljao u ono za što si ti mislio da je sigurno. No, kako može nešto biti toliko sigurno, ako te nema, ako emotivno si zastao i ne želiš rasti. Govoriti o stvarima koje se događaju oko tebe, nije isto kao i govoriti o sebi. Govoriti o svojim emocijama, izreći ih na glas upravo onima s kojima si ti odlučio živjeti. Zašto bi itko živio pokraj neosvojive tvrđave koja će svoja vrata otvoriti ili spustiti onog trenutka kada netko u njoj misli da je vrijeme za maženje, razgovor (vođen njegovim tempom), sex..?

Zašto bi itko živio pokraj takvog čovjeka kojem iako očito nedostaje ljubavi, propušta sve ključne trenutke u kojima jasno i glasno treba reći kako ih voli, kako će se potruditi. Nitko nije tražio mijenjanje tebe, nego tvoju involviranost u njihove živote. Ima li te, pitali su se. Gdje si, zanimalo ih je. Zašto se ne javljaš, zabrinuli su se. Koja ti je vražja mater, naljutili su se. Još uvijek te nema, postajali su još ljući. Znači, takav ćeš biti, jer eto ti si takav, a mi neka na to pristanemo, ravnodušno rekoše. Stavit ću i ja sebe na prvo mjesto, rekoše, te putem svog osobnog ostvarenja naiđoše na onog, onog koji ne šuti. Koji je govorljiv, inteligentan, pametan, humorističan, sexy, topao, sluša, čuje, daje sebe, bez obzira na svoje prijašnje boli. Uvidješe da još uvijek postoje oni koji su željni živjeti. Željni ostaviti svoje prijašnje živote i dati si priliku biti sretni, zadovoljni, radosni.

Dok si ti shvatio što se događa, ti neosvojiva tvrđavo, netko drugi ušetao je u ono što si ti mislio da je tvoj život. Zauzeo ga, ugnijezdio se, počeo puštati korijenje, namještati novi dom. Neosvojiva tvrđava je na tvoju zapovijed ponovno otvorila vrata, ziheraški si mislio kako će osobe ponovno ući u tvoje odaje. No, nije ih bilo. Dok si ti digao zidove, toliko visoke, snažne, oni su sebi sagradili mali, ali slatki dom u kojem je itekako poželjno živjeti. Priznali su ti sve. Priznali kako su bili usamljeni i kako su odlučili krenuti putem sebe.

Misliš da im je bilo lako dok si ti tako zatvoren hodao svijetom, misleći kako gradiš vaše živote? Ne, nije! Nego su došli do kraja. Na tračnice života. Razmišljajući hoće li se baciti pred sljedeći vlak ili će krenuti onim putem koji je prohodan.

Gle, izabrali su život! I neka su, konačno. Izabrali su ono što su htjeli od tebe, a ti si se usrao od prijašnjih trauma. Čekaj malo, čovječe. Zar bi netko stalno trebao imati razumijevanja samo za tebe, ostavljajući sebe sa strane? Što si mislio, da će ljudi vječno pristajati na tvoje uvjete, prihvaćajući te takvog kakav jesi, a ti njih ne. Riječ kompromis, ili "nađimo se na sredini" za tebe ne postoji. Za tebe, riječ kompromis je smrt. Smrt onoga što si ti tako vjerno godinama gradio. Gradio svoju tvrđavu, naslagao ogromno kamenje, uvjerio se da je tvrđava savršeno sagrađena i da nitko, ali baš nitko neće u nju uhodati dok ti ne otvoriš vrata.

Tvrđava je jedno vrijeme stajala, sama, hladna, a ti u njoj skriven, sam i tup. Sve dok netko drugi nije pokucao na vrata. Netko je iz nekog kuta gledanja, vidio tebe kako stojiš na sred svoje tvrđave. Netko je ugledao čovjeka i vidio nešto za što ni ti sam nisi bio svjestan da posjeduješ. Otvorio si vrata. Polako, a onda širom. Otvorio si vrata i dio sebe. Odmah dajući na znanje kako si otprije povrijeđen i kako si nakon toga postavio ciljeve na kojima radiš i želiš ih što prije ostvariti. Osoba koja je pokucala na ta tvoja masivna vrata, u početku nije tražila da joj se predaš, jer nije mislila da će doći skorije vrijeme kada će ponovno pokucati na vrata tvoje tvrđave. Ipak, zvijezde su se tako posložile i ona se ponovno našla pred vratima tvoje velike hladne utvrde. Željna ponovno ući, vidjeti te, zagrliti te, pokazati kako ima života i izvan zidina. Poklonila ti je veliki pogled na njezinu prijašnju utvrdu koju je i ona sagradila. No, ona ju ruši, svakodnevno, iako se to drugima tako ne čini. Baš ju briga za druge. Je li tim drugima stalo do nje! Nije.

Stoga.

Ona hodi, hrabro, ponovno se otvarajući, bez obzira što je i sama mislila kako to nije moguće. Kako je moguće upoznati nekoga, nakon svih životnih sranja. Nada, Bog, molitva. Mora da ju se konačno čulo, jer molila je. Tiho, dok nitko drugi nije gledao i slušao, upućivala bi Bogu molitve, moleći ga za onoga s kojim će moći mijenjati svijet, na bolje.

Našla se pred tvrđavom, ogromnom i hladnom. Ipak, čula je glas i odlučila pokucati. Vrata su se otvorila, a s vremenom, otvorila se i ona. Pokazala i svoju nježnost i nemire, svoju ljepotu i svoju ludost. Ti si živnuo, ti si ju želio, tražio, vodio ljubav s njom, prodorno ju gledao. Bilo je lijepo i teško, mirno i nemirno. Zato što si odsutan, zato što niste išli istim ritmom. No, što je tu novo? Ti si zatvoren, nespreman mijenjati se. Ti si taj koji si ju poprilično izmučio. Ona je također na to pristala. Ne bježi od odgovornosti. Razlika je u tome, što se ona u svemu ovome nadala. Nadala kako ćeš uzeti ogromni malj u svoje ruke i srušiti hladne blokove svoje fucking tvrđave. I jesi. Neki blokovi razbiše se od zemlju. Pomislila je kako su to dobri početci, ti ćeš ovog puta drukčije. Dao si joj veliki (to ti misliš) dio sebe, ali nju, kao mnoge i prije nje, ostavio si gladne. Namamivši ju na bačenu kost, ona si je dozvolila srušiti svoju tvrđavu skoro do temelja. Otvorila se sa svih strana, a ti? Ti si se usrao, počeo skupljati razbijene blokove svoje tvrđave, polijepio ih, stavio ih na mjesto i ponovno zazidao. Zazidao i sebe.

Bravo!

Kako si se lijepo poigrao s osjećajima onog drugog, dobro znajući kako ti je i samom bilo. Ostavio si ju s milijun pitanja, bez odgovora. Dajući joj na znanje kako još uvijek žudiš za svojim prvotnim životom. Kako još uvijek žudiš za prošlosti.

Newsflash, prošlost ne žudi za tobom. Prošlost je upravo to, prošlost. Nije onakva kakva ju poznaješ. Žudiš za nekim i nečim koga više nema. Tko se promijenio ili shvatio tko je uistinu. Ti si zapeo u nekoj godini, u nekom datumu, za koji misliš da je slamka spasa. Give yourself a break, to nije datum na koji se hvataš, to nije godina na koju se hvataš, prošlost nije vrijeme u kojem živiš.

Sudionica tvoje sadašnjosti to je shvatila. Shvatila kako ne želi živjeti u svojoj prošlosti, a kamoli u tvojoj. Jasno ti dajući do znanja da slobodno nastaviš živjeti u svojoj prošlosti, ljubeći kosture, koji su dobili meso novim životom. Sudionica tvog sadašnjeg, sada već prošlog života, rekla je da ona ide prema naprijed.

Ti čuvaj sebe u j...... zidinama. Čuvaj se od ljepote, zaljubljenosti, ljubavi, pogleda, intimnosti. Pati, boluj, pokušaj plakati, gradi još veće zidove. Radi što god hoćeš, jer profućkao si dar koji ti je doslovno pokucao na vrata. Koliko ljudi može reći da im sreća došeta pred vrata hladnog doma?

Ona, izmoždena, odlučila je pokupiti sebe, ponovno, oplakati, preboljeti i nadati se da te više nikada u životu neće vidjeti. Može li joj barem ta molitva biti uslišana?

Ona kreće dalje. Proces je započeo. Neće biti lako, ali doživjela je ovakve situacije i spremna je za detoksikaciju koja će ju odvesti prema nekim ljepšim danima. Prema danima voljenja sebe. A onda tko zna!!!

Single post: Blog_Single_Post_Widget
bottom of page