No tags yet.
Jutros, dok sam se spremala za posao, iskoristila sam nešto vremena da pogledam vijesti na internetu. Ispijajući kavu, kliknula sam na sinoćnji Oprahin govor nakon što joj je uručena nagrada Cecil B. DeMille na Golden Globe-u. I o moj Bože, koji je to govor bio. Govor koji ti na rano jutro podari snagu koju bi kao žena, osoba, individua trebala biti svjesna u životu. Njezin govor potaknut je seksualno uznemiravajućim aferama u Hollywoodu koje su se nažalost godinama događale. Konačno, stavši na kraj mnogim predatorima koji su godinama uspijevali sijati strah nad ženama, ucjenjujući ih i njima manipulirajući, žene su progovorile. Svoje glasove su podigle one za koje mislimo da vode najuzbudljivije živote, okružene glamurom, novcem i bezbrižnošću. Oh, kako ih samo mi, druge žene, stereotipno gledamo, puni predrasuda, dok se i same nisu slomile, te pokazale svoju bol koje su doživljavale tijekom cijele svoje karijere.
No, Oprah u govoru nije se samo dotaknula aktualnog, nego je posegnula u prošlost, u 20. stoljeće u kojem su snažne žene i tada odlučile reći - DOSTA!!! Nekima im znamo imena, jer njihovi hrabri čini upisani su na povijesnim stranicama u mnogim zemljama. No, to su i sve one žene čija imena ne znamo, a svakodnevno se nalaze u ringu sa seksualno ugroženim i obijesnim profilima kojima je itekako potrebna stručna pomoć. Oprah je iza sebe ostavila maestralan govor kojim mi se najviše urezala rečenica :"Ono što sigurno znam je da reći svoju istinu je najmoćnije sredstvo koje imamo."
Razmišljajući o onome što sam jutros pogledala i što mi je na rano jutro podiglo raspoloženje, sjetila sam se nečega što već mjesecima stoji pohranjeno u mom mobitelu. Naime, tijekom prošlog ljeta, dvadeset dana provela sam u Londonu. Kako inače volim vrludati onim mjestima, gradovima koje posjećujem, tako je i bilo s mojom voljenom britanskom prijestolnicom. Jedan od tih dana, dok sam u svoju londonsku knjigu puta upisivala klasičnu rutu po gradu, noge su me dovele do anglikasnke crkve Sv. Martina u Polju. Uz crkvu nalazi se dio koji stepenica (ili pak liftom :)) vodi prema kriptama, u mirno podzemlje Londona. Prije nego što poželite doći na sami kraj tog prostora u kojem se nalazi slatki restorančić, preporučam zaustaviti se na prvoj etaži. Tamo se nalazi suvenirnica. U trenutku kada sam ja posjetila taj prostor, održavala se izložba naziva "I AM" iliti u prijevodu "JA (JE)SAM". Bila sam uistinu očarana onim što sam vidjela. Pofotkala sam one slike koje su me se najviše dojmile. Tog trenutka znala sam da će na temelju njih, kad-tad nastati blog koji će obraditi ovu temu. Kako je bilo potrebno pričekati samo pravi trenutak, dočekala sam ga. Oprahin govor, svakodnevica kroz koju žene prolaze i nažalost si i dozvoljavaju, ponukalo me da iz fotografske arhive svog mobitela izvučem prvu fotografiju koja me se dojmila.
To je fotografija Alije Ali, rođene Austrijanke, jemenske i bosanske krvi, Amerikanke po pravima, Zemljanke po edukaciji i Marokanke po prebivalištu. Ovo je njezin fotografski print čiji je ona i subjekt.
Alia Ali - Laysa Ana/I am (NOT)
Ovo je njezin portret koji je nastao tako što se umjetnica koristila novinskim papirom od kojih je napravila niti. Tim novinskim nitima željela je kreirati barijeru između sebe i promatrača. Ona je i fotograf i subjekt, ona je promatrana i ona promatra. Kako je cijela izložba nosila naziv "I AM", ona se svojim uratkom bavila s onim što ona nije "I AM NOT". Stavljajući na sebe oznaku da smo nešto ili netko, stavljamo se u statični kalup, veli Alia Ali. Opet, navodi, svakim danom dok reagiramo na velike događaje koji se odvijaju iz minute u minutu, otkrivajući tko nismo, u biti otkrivamo tko jesmo. Alia ovom fotografijom postavlja pitanje tko ima moć da kreira identitet? I kako se možemo osloboditi onoga kako nas drugi vide? Ovime je željela potaknuti promatrača da je možda bolje prihvatiti sve svoje slojeve koji čine naše kompleksne identitete. Time bi živjeli na granici svega onoga što jesmo, nego kontinuirano se borili sa stereotipovima koji su nam nametnuti. Alia nas svojom misli ostavlja s pitanjem koliko mi uopće znamo nešto o nekome? Nismo li svi umotani u stereotipe koji su drugi kreirali? Što više dozvoljavamo tim stigmama, oznakama, naljepnicama da se utkaju u nas, u našu procjenu situacije i ljudi, time i mi gradimo barijere između sebe i ljudi, postajući i žrtve i krivci, sve odjednom.
Stoga, da, pitam se i ja, tko kreira naš identitet? Svi se volimo praviti velikim psiholozima i vrsnim poznavateljima sebe. No, koliko se uopće poznajemo? Do kraja, nikada. To je jasno. I to je ono što nas čini tako jedinstvenim i neponovljivim bićima. Poznavati sebe (koliko god je moguće), znači prihvaćati se, prihvaćati sve svoje slojeve kako je i sama autorica fotografije rekla. Ako prihvaćamo svoje slojeve, znači da prihvaćamo i ono dobro i ono loše, i svoje vrline i svoje mane. Znači da se u konačnici volimo, jer si ne zamjeramo. Prihvatiti, voljeti sebe, biti sa sobom ok, znači da hodimo prema svojoj slobodi. Slobodi koja nas čini prekrasnim, jer smo se prihvatili onakvima kakvi jesmo. Ovim bih potaknula i sebe i sve one koji ovo čitaju, da se okrenu oko sebe i dobro pogledaju. Koliko se prihvaćamo? Koliko živimo unutar, ali koliko izvan konzervativnih okvira koji svijetu više ne donose dobro? Koliko od tog konzervativnog, stereotipnog, diskriminatornog uzimamo onda kada nama pogoduje? Malo bismo bili svetci, a malo grješni, je li?
Ne čudi me. Borba je to. Nije lako izbrisati nešto što se sustavno prenosilo iz generacije u generaciju. Naše majke, bake, prabake, uvjerena sam, iznutra su vrištale, jer su nosile težak teret. Teret i pravila koji su stoljećima pisali frustrirani muškarci. Koliko god da je generacija proživjelo svoje, kao da nasljedno nosimo stoljetne terete, upisane u nas. Upisane, žigosane na naša tijela, u naše umove, a mi to pobogu nismo. I znate što? Ne moramo ni biti. NE MORAMO!!!
Itekako možemo biti svoje, otkrivajući sebe, bilo da smo tek na početku života ili se bližimo njegovom kraju. Bitno je znati da priliku za otkrivanjem sebe uvijek imamo. I ne, neću se ovdje bazirati samo na žene. Reći ću to i muškarcima. Prestanite sa svojim ljigavim seksističkim komentarima. Time samo pokazujete svoj krkanizam, nikako galantnost. Pobogu, pa i vi biste valjda htjeli otkriti ono što vas čini, zar ne? Vjerujte mi, krkanizam nije dio vašeg identiteta. Nažalost, vi ste ga isto tako naslijedili i usvojili kao i žene svoju podložnost i šutnju.
Srećom, svako razdoblje izrodi heroine i heroje. One čija imena znamo, ali i one koji tiho (a opet tako glasno) šire ljubav i daju drugima prostor za razvijanje. Heroine i heroji, hvala vam što svojim svakodnevnim primjerom učite sve nas da i sami postanemo heroji vlastitog života. To je ono herojstvo koje ne želi puniti novinske stupce, ne želi biti zabilježeno okom kamere kako bi privuklo što više sljedbenika. To je herojstvo sa zdravim egom, empatijom. Herojstvo koje i u patnji nađe smisao. Herojstvo je to, jer su prihvatili sebe, bore se s predrasudama, pružaju ruke svakom živom bićun, čak i u trenutcima koji su za njih opasni. To su oni koji ne igraju igrice, već slijede svoj unutarnji glas, kojim se izgrađuje zdravi identitet.
Tijekom tog, za sve teškog puta, ipak ne zaboravimo biti i vrlo mudri. :)
Sia "Bird Set Free"
