No tags yet.
Oduvijek je ljudsko biće uzimalo sebi za pravo komentirati ono tko i što drugi jest. Ne osvrčući se na ono što čini njega samoga, upiralo bi prst, stvaralo mišljenja, ocjenjivalo izgled, dobacujući komentar na ono što drugi jest, što ga čini, kako izgleda. Drugim riječima, oduvijek su ljudi hodali ovim svijetom plitki u doživljavanju onoga koji hodi pored njih.
Oblikovani subjektivnošću, skrivajući se iza tobože neke zabrinutosti za tuđe zdravlje.
Oslobodite me takvih izgovora.
Zar uistinu netko misli kako komentiranje nečijih prekomjernih kilograma izražava zabrinutost za izgled dotične osobe.
Hm?!!!
Krenimo ispočetka, od kontemplacije nad ovom temom koja najviše maha uzme tijekom obavljanja nužde (one druge) dok mislimo kako se oslobađamo pokojeg nakupljenog grama.
Živimo u svijetu koji je obojan raznoraznim ideologijama, filozofijama, smjerovima, zaklinjući se kako im je bitna ljudska opstojnost, egzistenicija i obrana onoga što čini osobu. Teoretski, to tako dobro, čak spektakularno zvuči.
No, je li uistinu tako?
Naravno da nije. Oborožani i nadopunjeni raznim mindsetovima, ne znači da ih uistinu i živimo, te ujedno i prihvaćamo. Jedno je o njima žustro govoriti, snažno ih zastupati, a drugo je izrečeno primijeniti. Koliko god se kunili u izgovoreno, duboko ukopano pronađe način kako bi isplivalo van i progovorilo svojim mustrastim rečenicama, svojim nerijetko pasivnoagresivnim riječima.
Ljudi, svjesno i nesvjesno vole komentirati izgled druge osobe, pri tome se jedva osvrčući na svoj izgled, od kojeg, budimo realni, sve i kreće.
Sav taj jal imao je svoje uzroke. Šikaniranje, brojanje zalogaja, pogledi koji bi govorili kako je vrijeme odložiti pribor za jelo i zatvoriti usta. Potihi, a opet tako glasni komentari koji bi se izgovarali iza leđa, no dovoljno čujni da zamahnu još jednom šakom u stomak onoga koji je tako gladno posegnuo za još jednim zalogajem.
Netko je negdje gadno zaribao, ne usmjerujući onoga koji je tek na početku života. Djecu koja ne vide tjelesne razlike. Netko se, obilježen svojim kompleksima usmjerio prema vježbanju podizanja kažiprsta i upiranja prema onome koji odskače od "nazovimo to" standarda.
"Debeli, trokrilni ormaru, slone, krmku, mrcino...",- niz bi se nastavljao, niz se nastavlja. Iz generacije u generaciju on se nastavlja, bez istraživanja zašto je uistinu tome tako.
Takvi ljudi nisu zabrinuti za tuđe zdravlje, takvi ljudi ne strepe što će se dogoditi s onima kojima život visi o koncu poradi povišenih referentnih vrijednosti koje ugrožavaju život. Takvim ljudima se bljuje nad tuđim izgledom, jer ono ne prikazuje sliku kakvu oni si kreirahu u svojim umovima. Bljuje im se, jer ih osoba preko puta možda podsjeća na onu osobu koju su oni nekoć bili ili prikazuje onog tko oni jesu trenutno.
Koji god razlog trovao um onoga koji izgovara bolne riječi, time ranjavajući onoga koji to na se prima, nije opravdan i ne bi se trebao tolerirati. U oluji izgovorenih bolnih i tužnih pridjeva, teške se borbe odvijaju u srcima pogođenih, u umu ranjenih, u tijelu "debelih". Pokoja dobivena bitka, nije dobiveni rat. Življenje u tijelu onih koji se s takvim tijelom bude i na kraju dana lijegaju s košem prikupljenog smeća što su ljudska usta ispljunila pri susretu s njima.
Pakao u kojem gore oni koji sve to doživljavaju, a ne koji to izgovaraju.
Iako, tko još trezven, svjestan i mudar bi tako glasno rigao vatru ružnih komentara???
Tko uistinu?
Ulogu će (ovome me se samo nadam) prepoznati oni koji to izgovaraju ili koji takvo nešto čuju usmjereno u pravcu njih samih.
Koja je to ljestvica kojom sudimo osobu, ocjenjujemo njezinu vrijednost, obitavamo pokraj nje? Koliko plitki moramo biti kada je isključivo tjelesna pojavnost bližnjega ili onoga koji nam dolazi, primarna u našem suodnosu s drugom osobom?
Ta i mnoga druga pitanja bi si trebali postaviti, kako bi i sami mogli preispitati ljestvicu vlastitih vrijednosti. Možda se i postidimo nad uvidima i odgovorima koji će se otkriti ispred nas. Možda će taj stid ošamariti naše obraze, te promijeniti one misli koje uvjetovano nas prate od naših odgojitelja, roditelja, skrbnika, društva. Bilo kakva promjena na bolje je dobivanje bitke u ratu predrasuda. Bitka po bitka, čini mali mirovni svijet na bojnom polju subjektivnosti.
Ako ijedan participant jest spreman odbaciti verbalna oružja koja ranjavaju onoga koji tjelesno "nesavršeno" stoji pored njih, dogodit će se promjena. Promjena koja, ako ju se promatra, nuka druge na mijenjanje nerealnog pogleda na svijet. Stavljati u ladice one koje se šikanira, gađa otrovnim strijelama, nije ništa drugo, doli slabost onoga koji drži luk. Ne bi li mnogo kvalitetnije bilo koristiti glas u svrhu dragocjene nadogradnje svijeta, nego rušenja duha onih koji već vode borbu sa samim sobom?
Svatko je dionik svog mikrokozmosa. Čovječe, nisi pozvan, niti su ti vrata otvorena kako bi u taj svijet ulazio svojim prljavim nogama. Stoga, uredi prostore svoje duše, kako bi časno ušao u hram onoga koji pored tebe obitava. Jedino takva posjeta vrijedna je otvaranja doma, svoga tijela, svega onoga što nas čini. Jedino tako stvaraju se iskreni dobrosusjedski odnosi.