No tags yet.
Zakoračila sam u taj svijet, jer sam osjećala ljutnju, bijes i tugu. Mislila sam kako se inatim, kako svojim destruktivnim ponašanjem izražavam prkos onima koji su uspijevali tolike godine biti glasovi u mojoj glavi. Uspijevali su navigirati me, iako sam jasno davala na znanje kako se s time ne slažem. Nisu me čuli, nisam se čula. Njihovi glasovi bili su snažniji i moćniji od onog kojeg bih ja pustila u eter. Dozvoljavala sam im, iako se činilo kako sam snažna i kako svime time rukovodim.
Dozvoljavala sam im, kao da su oni mogli bolje znati što je ono što ja nosim i što je ono što nosi mene. Dozvoljavala sam destruktivne odnose, emotivna zlostavljanja, bol, konstanti strah od napuštanja.
Dosljedno živeći u ropstvu tih glasova. Unutarnji, moj svijet, znao je u kakvom sukobu živim, koliko se uništavam, pokušavajući zacijeliti. No, zacijeljivala sam na krivi način.
Zacijeliti uz nekog tko je tu kako bi i sam odradio svoju bol, bez namjere ostanka ili gradnje ičega smislenog. Dvije, pa tri, pa nekoliko napaćenih duša, koje kao bezglava tijela lutaju Dolinom oštećenih, mjestom gdje samo takvi i obitavaju.
Ono što mi je uručeno kao djetetu, što mi je pokazano, ono čime su me zastrašivali, to sam ponijela i u svijet odraslog čovjeka.
Čime drugim napuniti torbu kada se selite iz jednog životnog razdoblja u drugi, nego onim stvarima, onim osjećajima koja već znate, koja su vam jedina poznata. Nastavila sam sa svojim teretom, u svoju Obećanu zemlju. Hodala svojom pustinjom, gladna i žedna ljubavi, naoružana strahom, kroz pješćane oluje, s vjerom i bez nje.
Ljuta, napuštena, bijesna, gradila bih sebi idole, klanjala im se, jer mislila sam, nadala se, ljubav će biti uzvraćena.
Oni koji su mi na samom početku trebali pokazati ljubav, koji su bili "dužni" prikazati je u njezinom svjetlu, razmaknuti zastore i dozvoliti joj prodiranje u svoj njezinoj snazi, podbacili su. Ne zato što su tako htjeli, nego nisu znali bolje. Vjerojatno živeći sa svojim strahovima, glasovima koji su također nadjačavali njihove. Time smo svi lutali, ponovno bezglavo, zabijajući se jedni u druge. Bez previše upotrebljavanja riječi - OPROSTI ŠTO SAM TE POVRIJEDILA. U nemoći, ostajale bi modrice, sjećanja kako je to gledati velikog i odraslog čovjeka sa strahom, a ne upiranjem postati kao on. Tog velikog čovjeka kojeg sam htjela zadiviti, kako bih osjetila ono što mi po pravu pripada.
Po pravu pripada. - sada mi smiješno zvuči.
Ne mogu te moliti za ljubav, ne mogu poradi nje glumiti i biti netko tko nisam. To je ono što sam putem naučila. Ne želim šutjeti i ne reći što me boli, kada me boli, gdje su mjesta na kojima još uvijek hodam sama.
Možda me ne čuju oni s početka moga životnog putovanja, ali želim da me čuješ ti. Ti koji to životno putovanje nastavljaš sa mnom. Ti koji si naišao i koji još uvijek ideš mi u susret.
Ti, koji si isto tako oblikovan svojom pričom. Vjerojatno smo zajedno lutali onom dolinom uništenih, pokušavajući pronaći svoj smiraj, svoje mjesto, svoj dom. Možda smo se sreli, ali u boli nismo znali primijetiti jedno drugo. Nije bilo vrijeme. Možda bi se zakucali u mjestu straha, možda bi jedno drugom bili otrov, možda bi jedno drugom bili smrt.
Možda...
Godine su prolazile i putovalo se. Oh, itekako se putovalo. Toliko posjećenih mjesta, kucanja na vrata nepoznatih domova. Neki su otvarali, ponudili smještaj. Onoliko dugo koliko je bilo potrebno, koliko je bilo izdržljivo. Nigdje se nismo ugnijezdili, iako smo vjerovali kako smo ponegdje i pronašli dom.
Ta mjesta bila su samo skloništa. Skloništa od vlastitih pješćanih oluja, nemirnog mora, vjetrova koji su nas nosili, ali i snažili za postojanost.
Godine su prolazile, a onda smo se sreli. Ni tada nismo bili dovoljno jaki. Još uvijek nismo, ali smo jači.
Nekoć sam mislila, pisala, vjerovala kako si neosvojiva utvrda. Danas znam da tomu nije tako.
Danas znam, prolazeći kroz ovo iskustvo, kako je moguće zacijeliti u odnosu.
Zacijeljujem!
Dozvoljavam!
Plašim se i dalje, ali je drukčije. Strah od napuštanja jenjava. Učim, učiš, učimo. Ne odlazimo. Preselili smo na bolje mjesto. Ja sama, ti sam, a opet zajedno. Da, još uvijek zalutam, pobjegnem na ono mjesto gdje sam nekoć obitavala. Bude mračno, hladno, tako poznato. No, ne želim prijateljevati s tim mjestom. Ne želim živjeti tamo gdje je srce bilo nemirno, željno onoga što mi "po pravu pripada".
Danas znam i osjetim kako je vrijedno raditi na poljima, tlu života.
Saditi sjeme, čekati kako bi se po plodovima prepoznali. Čupat ću taj prokleti korov, iako sve to nekada umara i umara.
No, više se odmaram, nego umorim. Prepoznajem plodove, berem ih, jedem, a oni zdravo hrane i njeguju svaku stanicu odnosa, svaku stanicu života.
Osluškujući sebe, nas, svijet, godišnja doba, prirodu. Osluškujući i motreći ono esecijalno kako bi sve to plodom i urodilo.
Čovjekom - u pravom značenju riječi - postaje se samo ljubavlju.
Phil Bosmans
P. S. Nije jednostavno izrađivati pletivo od kevlara. No, jedino takvo ima smisla izrađivati.