No tags yet.
Ne znam kako vama, ali meni se ovaj siječanj baš odužio. Svjesna sam da se ljudi žale na prolaznost vremena i na činjenicu da su svakim danom bliži nekom svom zemaljskom kraju. No, iskreno, želim da ovaj siječanj što prije prođe. Promatrajući ljude i situacije oko sebe, čini mi se da nisam jedina koja želi zatvoriti siječanjsko poglavlje. Ostavili smo prošlu godinu iza sebe. Iako ti datumi ništa posebno ne predstavljaju, našem umu ucrtana je granica. Umu je nametnuto da je nešto završilo, a nešto drugo je započelo. Mnogi krajem prosinca i početkom siječnja time prave reviziju života i kao odlučuju se na nešto drukčije, nešto novo, nešto mirnije ili divlje ili već prema čemu se žele usmjeriti.
Moje pak misli su se razletjele. Kao da ih je snažni vjetar otpuhao na sve strane, a ja ih pokušavam skupiti ponovno na onu sigurnu hrpu. Taman kada uhvatim jednu od njih, počnem ju njegovati, vraćati joj snagu, ona kao da ponovno odleprša u neki svoj prostor, svoj svemir, neuhvatljiva. Znam da misli dođu i prođu, pa se ponovno vrate i uznemire, pa opet odu i dođu. Svjesna sam da je to začarani krug koji vjerojatno održava čovjeka i živim.
No, ne govorim ovdje o takvim mislima. Ne govorim o onima koje svjesno puštam da me pozdrave i prođu. Govorim o svemu što se događa u meni. Sve se razletjelo, a ja zanijemila.
Definirajući misao i mišljenje kao psihološku funkciju koja nam omogućuje da putem misaonih operacija određuju pojave, otkrivajući odnose između njih, onda mogu reći da su se upravo tu moje misli razletjele. Kao da se događa ponovno pokretanje svega onoga što jesam, što mislim, što me čini. Vjerojatno u tom procesu i otkrivam ono što jesam i što me čini.
Nije ovo prvi put da mi se događa ovakav razletjeli ples misli. Nije prvi put da je sve oko mene toliko glasno da jedva mogu čuti nutarnju sebe. Nije ni prvi put da sam ovako umorna od osluškivanja i ponovnog učenja kako govoriti.
Ono što znam jest da period kada mi se ovakvo nešto događa i disbalansira moje cjelokupno stanje jest period u kojem hodim prema gore. Prema malenom djeliću zemaljskog raja, otkrivajući još više onu istinu koja cijeli život čeka na nas da ju otkrijemo. Istinu koja zna reći kako su ljudi u suštini dobri, ali neki jednostavno nisu dobri za nas. Istinu koja ti govori kada zastati, kada hoditi, kada prekinuti odnose, kada ih ponovno uspostaviti, kada reći OPROSTI, a kada oprostiti.
Stoga, čekam. No, dok čekam i hvatam. Hvatam te misli za koje se nadam da će mi otkriti sve te silne odnose među mojim životnim pojavama i zapažanjima. Ovo je onaj period kada taj bitni korak prema gore, prema istini je bolan, umara i nerijetko zastrašuje. Naime, ljudi svašta otkriju na svom putu. Ne o drugim ljudima, koliko o sebi. Drugi ljudi su takvi kakvi jesu. Mijenjati ih nikako ne možemo. Ili ih prihvatimo ili hodimo dalje. Oh, kako je nekad odlično hoditi dalje. Barem smirujemo jedan dio koji nas je uznemiravao.
No, otkrivanje sebe tijekom tog puta može poprimati različita obličja i opise. Jesam li dobra? Jesam li dovoljno dobra? Zaslužujem li sreću, radost, u konačnici ljubav? Tijekom puta uvijek se nekako vrate stare rane, stari obrasci koji kao da žele te na trenutak vratiti na tvoj početak. Vjerojatno kako bi nas podsjetili da vraćanje na staro nikada nije urodilo novim plodovima. Odvijanje takvog filma ispred naših očiju želi reći da smo mi ti koji možemo mijenjati sadržaj filma vodeći ga prema kraju kakvog si priželjkujemo.
Tijekom ovog puta čvrsto sam svjesna jednog. To je da se trebam vratiti sebi. Osnažiti sebe, ponirati u sebe, ne zamarajući se tuđim pasivno-agresivnim pristupima. Osnažiti svoja krila za let.
Dozvoliti si biti snažna i slaba, nasmiješena i u suzama, tiha i glasna, čedna i divlja, tužna i ljuta, bijesna i nježna, biti sve. Najbitnije biti svoja.
Da, umorilo me i stalno bombardiranje pozitivnog mišljenja, ovakvih i onakvih vibracija, misli pink, voli, budi zahvalna, daj ne plači. Željna sam pročitati iskreni tekst o stvarnoj borbi koja se svakodnevno događa u nama. Željna sam pročitati tekst ili čuti čovjeka koji je prošao silna sranja, kako govori da mu se sranja i dalje događaju, ali je našao način kako se prema njima odnositi. Osobno smatram da tu leži mudrost čovjekova življenja. Priznavanjem svojih unutarnjih borbi, pričanjem svoje osobne priče, suosjećajući se sa svima koji vode svoje borbe je put prema čovjeku. Ne govori mi što trebam učiniti, kako pohvatati svoje razletjele misli. Pitaj me kako sam, vidi u meni ono što znam da se i u tebi odvija.
Ne razbacuj se floskulama. Možeš i šutjeti. Dovoljno će mi biti da te osjetim.
Koliko god da mislimo da smo zakoračili u doba kada radimo na sebi i duhovno rastemo, osjećam da smo pri tome zaboravili jedni na druge. I to me nekako podsjetilo na riječi majke Terezije koja je tako jednostavno i mudro rekla: "Sve što činiš, čini s ljubavlju, makar to bilo i guljenje krumpira."
Tijekom svih naših puteva, životnih pustolovina, razletjelih misli, koračajmo noseći u sebi upravo taj najvažniji životni sastojak. Sastojak kojim ćemo ukrašavati svoju svakodnevnicu, uljepšavati sebe, svoj dom, obitelj, prijatelje, svoj posao. Čemu god pristupali, kako god se osjećali, ljubav ne zaboravimo. Makar to bilo i tijekom guljenja krumpira.
"Budiš se svako jutro boreći se s demonima koji su te izmorili noć prije, a to je, moja ljubavi, HRABROST."