No tags yet.
"Kako sam mogla izreći nešto tako glupo?"
"To je bilo tako glupo od mene!! Trebala sam znati bolje!"
"Nikada ništa neću napraviti ispravno! Zašto se uopće trudim?"
"Da barem nisam toliko nespretna! Zašto ne mogu biti elegantnija i profinjena, kao Janet?"
Zvuči li vam išta od ovoga poznato? To je bio moj unutarnji glas, prije nekoliko godina. To je bio glas u mojoj glavi, koji je neprestano kvocao, omalovažao me, želeći da sam drukčija, bolja, pametnija, jača, više spiritualnija. Želeći da sam bilo tko samo ne ono što uistinu jesam.
Najznačajnija lekcija koju sam naučila bivajući pred vratima smrti je ako ne volim sebe, ništa u mom životu ne može funkcionirati u svojoj punini. Količina dubine, smisla i radosti u mom životu je onolika koliko ljubavi gajim prema sebi. Količina ljubavi, ljubaznosti, strpljenja koje imam za druge također ovisi koliko ljubavi, strpljenja i ljubaznosti imam prema sebi, jer ne možemo drugima davati ono što sami ne posjedujemo. Stoga, nije iznenađujuće da količina ljubavi, poštovanja, potpore i suosjećajnosti koju dobivam ovisi o tome koliko svega toga osjećam prema sebi.
Mnogi od nas učeni su od rane dobi da "ljube svoga bližnjega kao samoga sebe". Ali, što ako ne volimo sebe? Što ako smo sebi najgori neprijatelji i ako smo sebi najoštriji kritičari? Ako se prema drugima odnosimo kao što se odnosimo prema sebi, onda sudimo sve druge najtežim kistom kojim se služimo da sebe oslikamo. Je li to razlog zbog kojeg su ljudi na ovoj planeti opsjednuti osuđivanjem svakog tko je drukčiji, umjesto da uče kako prihvatiti svakoga tko obitava na zemlji, veseleći se različitostima?
Učiti voljeti sva druga bića, pri tome učeći voljeti sebe, bezuvjetno. Izgleda da je ovo jako dobro čuvana tajna, koju me nitko nije naučio dok sam odrastala. Naprotiv, govorili su mi da sebe stavim na zadnje mjesto, jer je sebično voljeti sebe ili stavljati sebe na prvo mjesto. Zapravo, neprestano sam davala i davala sebe, bez obzira na svoje potrebe. Takva situacija me dovela do ogromne iscrpljenosti koja je narušila moje zdravlje. Nastavljajući u tom smjeru, neprestano sam mislila kako moram poraditi na tome da postanem "bolja", ljubaznija, više davajući ljubav, više "spiritualnija". Uvijek bih sebe kritizirala, jer nisam osjećala da vrijedim.
I onda sam oboljela od karcinoma. U biti, ne samo da sam oboljela od karcinoma, nego sam skoro i umrla. No, moj karcinom bio je najveći dar koji sam mogla dobiti. Susret sa smrću me naučio kako živjeti. Moj karcinom naučio me važnosti ljubavi i bezuvjetnom cijenjenju sebe, bez potrebe dokazivanja sebe, unapređivanja sebe ili mijenjanja sebe u bilo kojem smislu. Postala sam svjesna da JA jesam netko tko ima prvo izraziti svoju jedinstvenost.
Sada također razumijem da ne moram raditi na tome da postanem spiritualnija. Mi smo spiritualna bića u našoj srži, razumjeli mi to ili ne. To je naša priroda, stoga ne možemo da ne budemo duhovna bića. Biti svoj i biti duhovno biće je ista stvar.
Upravo zbog svog iskustva, nikada se više neću sebe odreći. Nikada se više neću omalovažavati, ponašajući se prema sebi kao da sam otirač ili pak učiniti se tako malom da bi se drugi osjećali tako veliko. Naučila sam da je ovo najveći dar koji ne poklanjam samo sebi, već cijeloj planeti, jer slikam druge onim kistom kojim slikam samu sebe.
Moj život, sada, mnogo je radosniji i značajniji. Mogu dijeliti ljubav drugima više nego što sam to ikada mogla, što i činim, bezuvjetno, a da se time ne iscrpim. No, najvažnije od svega, shvaćam da ne izražavajući se autentično i dosljedno, Svemir će biti lišen onoga zbog čega sam ovdje i došla.
preuzeto s portala Trans4mind - Love Yourself Before All the Rest
http://alternativainformacije.com/2017/11/pocele-su-prijave-za-dogadaj-godine-anita-moorjani-ponovo-u-zagrebu/