No tags yet.
"Hej, bok! Kako si!" - upitah ju kada smo se srele na ulici.
"Mi smo dobro!" - odgovori ona stojeći sama ispred mene.
"Tko to MI?" - upitah ju.
"Pa moj dragi i ja. Ali i ja sam ti dobro." - promrlja ona tako neuvjerljivo.
Izmijenili smo još nekoliko kurtoaznih riječi i klasičnih pitanja, te se svaka uputila na svoju stranu.
Ovakvi susreti nažalost mi nisu nepoznanica. Ovakvih susreta, telefonskih razgovora, razgovora uopće, vodila sam nebrojena puta. U tim razgovorima uvijek bi sudjelovale dvije osobe, ja i osoba s kojom razgovaram. No, ova druga strana nerijetko bi na svoj identitet prikvačila i osobu s kojom je u vezi ili braku. Robotsko izgovaranje riječi MI, MI, MI već me duže vrijeme tim svojim iritantnim zvukom vuče da napišem nekoliko riječi o toj opasnoj pojavi.
Ovim nikako ne želim umanjiti važnost partnerstva. Zaboga, ne! I sama mu težim. Ovdje samo želim prenijeti svoje viđenje pošasti koja zahvaća one koji su se izgubili u tom famoznom "MI", ne razmišljajući o svojem "JA". Doduše, mnogi se busaju u prsa kako su u vezama, braku ili bilo kakvom obliku partnerstva čvrsti, neovisni, svjesni sebe, ali nažalost, u mnogim tim slučajevima naprosto to ne primjećujem. Svjesna sam da je čovjek sam i odvojen od svijeta. Time čovjek silno želi pripadati, nekome, nečemu. Primoran je težiti povezanošću, jer nije otok. Čovjek je biće ljubavi i pozvan ju je dijeliti. No, negdje, putem, netko kao da mu je zaboravio reći koliko je jedinstven, poseban i neponovljiv. Netko mu je zaboravio reći da ulazak u partnerski odnos, ne znači odricanje od svoje jedinstvenosti, posebnosti i neponovljivosti. Netko mu je, vjerojatno to i svojim žalosnim primjerom pokazao kako se gubi doticaj sa samim sobom, a on/ona taj obrazac ponio/ponijela je dalje u svoj život.
Iako nam je ljubav besplatno darovana i njome smo obavijeni bez da nešto posebno činimo, često ju krivo shvaćamo. Život tijekom svog trajanja nanese mnogo toga što smo trebali pustiti da samo lagano prođe pokraj nas. Ipak, u težnji za odnosom s drugima, zaustavili smo poneke nanose, dozvolili im da prodru u pore našeg svakodnevnog života i time gasili svjetlost koja nas je s razlogom štitila od životnih katastrofa.
Strah od samoće, usamljenosti, osamljenosti u svojim glavama i srcima snažno smo definirali pojmom NEUSPJEH. No, za mene, osobno, neuspjeh je upravo onaj odnos s početka priče, gdje osoba na pitanje kako je, odgovara kao da je član sekte koja ju je programirala izbacujući iz nje uporabu prvog lica jednine.
Čovječe, gdje si TI u cijeloj toj priči? Koja je uopće TVOJA priča? Jesi li ti to upravo dozvolio/la da tvoju priču preuzme u ruke netko tko također sebe nije upoznao? Što si to sebi uradio/la? Niti si se rodio s tom osobom, niti prolaziš svoje unutarnje borbe i radosti s tom osobom (možeš joj samo donekle to približiti), niti ćeš s tom osobom praviti prijelaz prema drugom svijetu držeći se za ruke. Tvoje iskustvo "TI" sam moraš proživjeti, istražujući tko si uistinu. Učeći voljeti sebe. Ne stavljajući oznaku ljubavi tamo gdje je nema, gdje ste se izgubili ili se konstantno gubite. Što će ti to, drago biće ljubavi? Da bi u društvu nekih tamo mogao reći "moj dragi, draga", da bi svom životu dao vrijednost koju si, gle čuda, dobio onog trenutka kada si začet. No, ni to te nitko nije naučio. Vjerojatno su rekli, kako je svijet stvoren za parove. Ako nisi u tom paru (pa kakav god on bio) pogledat ćete očima u kojima češ moći iščitati da te žale, jer eto, nesposoban/a si za ostvarenje bilo kakvog partnerstva. E, tu onda nastupaš ti. Kako?
Učeći! Steve Maraboli, bihevioralni znanstvenik lijepo je rekao :"Trebalo mi je dugo vremena da naučim razliku između rada na zdravoj vezi i gubljenja vremena na dugom oproštaju (odlasku). Nikada više!"
Eto tako. Upravo to. Produktivno raditi na tome kako voljeti sebe, a da se pri tome ne izgubimo. Koliko god ljubav bila jedini pravi pokretač ovog svijeta, ona je i najteža za shvatiti. Ali, hajde da nekako pojednostavim i sebi i vama. Naime, i sama otkrivam što je to ljubav. I sama otkrivam kako voljeti sebe, nekada se koristeći raznim tehnikama, a nekada samo promatrajući i osluškujući. Stoga, evo prvog koraka s kojim bih htjela da nekako svi krenemo. Zapitajmo se, što god činili, s kim god bili, u kakvom god partnerstvu se nalazili, imamo li više lijepih trenutaka ili bolnih, imamo li više sebe u odnosu ili smo submisivni, imamo li više smijeha ili suza? Krenimo od tih jednostavnih pitanja i budimo iskreni prema sebi, udijelimo si odgovor kojeg ćemo si dati bez zadrške. Onaj odgovor od kojeg možda već dulje vrijeme i bježimo.
Nadalje, ozbiljno se zapitajmo koliko često izgovaramo zamjenicu "MI" na pitanja koja su direktno upućena nama, jedinkama, prekrasnim individuama. Osobno, strašno je iritantno slušati kako čovjek ističe svoju pripadnost nekome, opisujući "SEBE" kroz prvo lice množine (totalni paradoks), a žalosno je kada tog istog čovjeka povrijedi osoba iz tog tima "MI", a on ili ona naglo zaokrenu i počnu govoriti o sebi iz prvog lica jednine. Žalosno je, jer je nekima potrebna upravo bol koja će ih potaknuti da o sebi razmišljaju neovisno o tom drugom.
Erich Fromm u svom djelu "Čovjek za sebe" divno je rekao: "Čovjek nije voljen slučajno; čovjekova vlastita moć da voli proizvodi ljubav, baš kao što zainteresiranost čini nekoga interesantnim. Ljudi su zaokupirani pitanjem jesu li privlačni, a zaboravljaju da je suština privlačnosti njihova SPOSOBNOST da vole. Voljeti osobu produktivno podrazumijeva: brinuti se i osjećati se odgovornim za njezin život i to ne samo za njezinu fizičku egzistenciju, već za rast i napredak svih njezinih ljudskih moći. Voljeti produktivno nespojivo je s pasivnošću, s time da čovjek bude tek promatrač života ljubljene osobe. Produktivna ljubav podrazumijeva trud i brigu i odgovornost za njezin rast."
Površno pristupanje nekome, uzimanjem osobe s kojom smo u odnosu zdravo za gotovo, prijevare bilo koje vrste ne čine odnos zdravim. Govorim o svim vrstama odnosa. Od roditeljske, bratskosestrinske, prijateljske i erotske ljubavi. Ljubav JEST!
Stoga bih podijelila još jednu misao dragog mi Fromma: "Briga i odgovornost konstitutivni su elementi ljubavi, ali bez respekta za ljubljenu osobu i znanja o njoj, ljubav se izopačuje u dominaciju i posjedovanje. Respekt nije strah i strepnja, već sposobnost da se osoba vidi onakva kakva jest, da se bude svjestan njezine individualnosti i jedinstvenosti."
Upravo zbog svog razmišljanja nad cijelom ovom tematikom, koja je uistinu široka i zahtjeva trajno razmišljanje, upitala sam neke od svojih udanih prijateljica kako oni doživljavaju ovaj robotski zvuk MI, MI, MI.
Pravo je osvježenje uz osobe koje su se toliko izgubile u svijetu MI-a, pa osjećaju da su na korak smrti ako se odvoje od osobe s kojom dijele život, znati da postoje i one koje shvaćaju pravu ulogu sebe u partnerskom odnosu. One koje znaju kada upotrijebiti riječ "MI", a kada odgovarati u prvom licu jednine, svom licu, u svojoj divnoj jedinstvenoj zoni.
I evo što su rekle. Prva osoba s kojom sam razgovarala rekla mi je da zna tko je, ali da se još uvijek traži, što je sasvim legitimno. U vezama u kojima je nekoć bila, uvijek je imala svoje ja. Veli da nije tada možda imala tonu samopouzdanja, ali znala je što želi, a što ne. Brak u kojem se nalazi ne mijenja njezino gledište prema sebi. U braku je dobila partnera, ljubavnika, prijatelja, ali s druge strane ima i sebe. Brak joj to nikako ne može promijeniti. Ona primjerice voli zelenu boju, on crnu, ona vaniliju, on čokoladu. No, kad čuje da drugi govore "MI" volimo jesti, piti, gledati sve isto, za nju je patetika. Poznavajući ju dulje vrijeme, mogu i sama potvrditi da je to osoba koja itekako radi na sebi i želi sebe što kvalitetnije upoznati.
Druga osoba koja je podijelila svoje mišljenje sa mnom i dala dopuštenje da to mišljenje podijelim s vama rekla mi je kako su ona i njezin suprug dvije duše u dva tijela. Svatko od njih individua je za sebe. On ima svoje hobije i slobodne aktivnosti, kao što ona ima svoje. Za svog supruga veli da joj je najbolji prijatelj s kojim može sve podijeliti. Ne misli da su srodne duše, jer često nemaju isto mišljenje i interese, ali je opet on ta osoba s kojom dijeli život intimnije, više nego što će s ikim drugim. Njihovu svakodnevicu neopisivo je uljepšalo i njihovo dijete, za koje osobno velim da odrasta u obitelji koja će ju naučiti što to ljubav jest. Oni su dvije individue koje imaju svoj, ali i zajednički život. Oni su Tim broj jedan, a ne samo MI, MI, MI.
(piramida prema ljubavi uključuje: poštovanje, uvažavanje, priznavanje, potporu, zahvalnost i na vrhu ljubav)
Za kraj podijelila bih primjer svoje majke. Žena koja se vrlo mlada našla u ulozi samohranog roditelja. Žene drage, koje same odgajate svoju djecu, bez ikakve potpore bivšeg partnera (pri tome ne bivajući u nikakvim novim vezama) vrlo dobro znate koja je to borba. Za vas znaju reći puno toga, gledati vas kao one koje nisu uspjele. Ono što ću vam ja reći jest da ste hrabre. Niste podlegle društvenim normama i pod svaku cijenu ostale u nečemu što vodi u propast, kako za vas, tako i za vaše dijete. Time ste djetetu ili djeci pokazali da bez obzira na neuspjeli brak, ljubav postoji. Prvenstveno ljubav prema sebi. Ne kažem da su svi samohrani roditelji uspjeli u toj ulozi, ali su barem svojoj djeci pokazali prvi korak prema ljubavi. Poštuj sebe! Kad te gurnu, dočekaj se na noge.
Izdvojit ću dvije situacije koje je ona, individua, bez potpore partnera, pokazala lavlju snagu i hrabrost.
Radila je kao trgovac. Kako živimo u Slavoniji, zahvatio nas je prokleti Domovinski rat. Imala sam dvanaest godina. Jedan dio mog djetinjstva jednostavno je ukraden. Kako bi preživjeli, jer od biološkog oca nije bilo nikakve koristi, nikada, nastavila je raditi i tijekom rata. Naime, mnoge kolegice, koje su se nalazile u braku te time imale barem nekakvu financijsku sigurnost mogle su "zamrznuti" svoje radno mjesto. Time su omogućile sebi i svojoj djeci odlazak iz grada na sigurno. Dok su mnogi bili na tom sigurnom mjestu (i hvala Bogu da su mogli) moja majka je svoj radni dan započinjala prestankom policijskog sata, odlazeći na posao u ranu zoru, jer tada bi se pucnji rjeđe čuli. Izlažući svoj život za 900 kn mjesečno preživjeli smo. No, od tada, započeli su neki moji drugi strahovi o kojima ću nekom drugom prilikom.
Rat je u međuvremenu prošao. Upisala sam srednju školu. Tijekom zadnje godine srednjoškolskog obrazovanja, majka se razboljela. Karcinom jajnika. Još jedan šok i još jedan susret s graničnim pitanjima života i smrti. Njezino liječenje odvijalo se u Petrovoj bolnici u Zagrebu. Sjećam se kako mi je rekla da su upravo muževi dovozili svoje žene na liječenje u vrijeme kada je i ona došla. Samo što je ona došla sama. Daleko od mene, od svoje majke, u borbi za vlastiti život. Preživjela je i to. Preživjela je puno toga, konstantno se boreći sa sistemom, mentalitetom, ograničenim razmišljanjima.
Upravo gledajući nju, kroz što je sve prošla, SAMA, svjesna SVOJE snage, ne imajući partnera, naučila me je kako se dočekati na noge, iako još uvijek znam i sama posrnuti.
Stoga, nadam se, da ću se puno više susretati s onim ljudima koji će na moje pitanje - KAKO SI? - započeti odgovor riječima - JA SAM...
"VOLI SEBE dovoljno da poduzmeš one akcije koje su potrebne za tvoju sreću... VOLI SEBE dovoljno da prerežeš vrpcu prošlosti ispunjenu dramom... VOLI SEBE dovoljno da kreneš dalje!"
dr. Steve Maraboli