No tags yet.
Ovaj tekst objavila sam prošle godine povodom Dana žena, na jednoj drugoj platformi. Odlučila sam ga prenijeti i na ovu platformu. Neka svoje mjesto nađe i ovoj virtualnoj prostoriji.
Drage žene, odlučih napisati ovaj blog u obliku pisma i prenijeti vam još neka svoja zapažanja koja se odnose na naš spol, na našu ulogu u društvu. Ovim pismom neću glorificirati žensku snagu. To sam učinila prošlim blogom i stojim iza svake riječi. No, prošlim blogom, nisam se dotaknula onoga što mene zna poprilično i mučiti, pa čak i razljutiti. Ljuti me, jer je žena prošla mukotrpnu i crnu povijest, a mi joj vraćamo na način da umanjujemo njezinu snagu i stišavamo njezin glas (nisu li to dovoljno drugi činili?). Umanjujemo vrijednost svih njezinih izgubljenih bitaka i dobivenih ratova, unazađujemo se i takvim ponašanjem se samo vraćamo pod onu već spomenutu, tešku i tamnu sjenu koja samo čeka da nas ponovno prekrije. Prvenstveno govorim o Herinom kompleksu. Herin kompleks vuče svoje korijene iz grčke mitologije. Naime, Hera je bila Zeusova sestra i supruga, boginja braka. Kako Zeusu nije uspijevalo ostati vjeran samo Heri, Hera zbog toga bijaše vrlo ljubomorna. Saznavši za njegova ljubovanja s polubožanskim mladim djevojkama i božicama, Hera nije odlučila iskopati iz sebe žensku snagu i staviti sebe i svoje dostojanstvo na prvo mjesto. Ne. Ona se odlučila za osvetu svim Zeusovim ljubavnicama. Iako se ovdje radi o mitologiji, Hera je itekako danas vrlo živuća. I to u mnogim ženama, djevojkama, suprugama. Here su sve one žene koje u drugim ženama vide konstantnu prijetnju za njihove odnose, koje su one ionako izgradile dugogodišnjim odricanjem, submisivnošću, zatvaranjem očiju pred evidentnim preljubima svojih partnera, supruga. Uloživši sve svoje vrijeme, ostavljajući sebe po strani, ne pitajući se što njihova duša žarko želi, usmjerile su se na njega, na onoga koji, vjerojatno iz neke svoje patnje (jer ne zna drukčije), svoju potvrdu muškosti traži u nebrojenim ljubavnicama. Ili pak u toj, jednoj, neprežaljenoj ženi, koju je odlučio, uz njezin blagoslov, učiniti svojom ljubavnicom i time voditi dvostruki život. Današnje Here pristaju na živote tkane tom javnom tajnom, jer bi raspadanje njihovog brak-projekta značilo da nisu uspjele. Da se nisu ostvarile kao žene, majke, supruge. Je li vam itko rekao da ostajanje u takvom braku znači hranjenje privida, jačanje jadne uloge partnera, koji očito kukavički i egoistički želi sjediti na dvije, ako ne i na više stolica? I onda, drage moje Here, vi njegove ljubavnice, nazivate pogrdnim imenima, ogovarajući ih svojim prijateljicama, kopneći u svom brak-projektu, te nastavljate lijegati u krevet, dajući svoje tijelo onome kojeg bi uistinu trebali nazivati pogrdnim imenom. Uz izgovor kako ostajete zbog djece (čime svoju djecu učite bespomoćnosti i nemogućnosti izlasku iz takvih situacija). Dogodi se da u tim svojim prividnim brakovima, odlučite na svijet donijeti još jedno dijete u nadi kako će ta nevina osoba spasiti vaš odnos. Krivog li razloga kojim odlučiste donijeti maleno biće u obitelj u kojoj se ne znate istinski susresti sa svojom drugom polovicom (tako ih barem zovete). Nemojte si govoriti da je to ljubav, jer ljubav znači poštovanje prema samoj sebi i nedozvoljavanje da drugi prekine razvoj vas kao osoba. Ljubav prema sebi ne bi njegovu ljubavnicu nazivalo kurvom, a gledala u svome mužu nekakvog heroja. S druge pak strane, Here nisu samo supruge, nečije djevojke, već i te ljubavnice koje u potrazi za komadićem ljubavi, „posuđuju“ njega od nje. Dobivajući mrvice, misleći kako su one te koje su voljene i kako su one te koje su stavljene na njegov pijedestal. On je sebi prvi, prvi i egoističan, u prijevodu, ni on ne zna voljeti. On zna potražiti, upotrijebiti i zadovoljiti se. Znam, svi smo u potrazi za ljubavlju, želimo i voljeti i biti voljeni. Oblikovani vlastitim početcima, primjerima vlastitih obitelji, startali smo prema životu na različite načine. Otkrivši moć vlastite seksualnosti, znamo ju koristiti kao sredstvo kojim ćemo dobiti komadić ljubavi. Ljubavi koje smo očito toliko gladni, da pristajemo i dalje (kao i u onim vremenima za koje smo mi žene mislile da su nekako iza nas) biti udane za krive muškarce, pristajemo šutjeti za preveliku cijenu koja nikako ne donosi životnu radost, a razvoju da ni ne govorim. Postajemo jedna drugoj neprijateljice. I to je nešto što me uz moju ljutnju, vrlo i rastužuje. Postajemo rivalke, ne samo u privatnim životima, već i u poslovnim. Grabimo, uzimamo, ne cijenimo, u konačnici, strašno patimo. Izgubljene u tihim brakovima, nezdravim partnerskim odnosima, udaljavamo se od naših bliskih žena uz još jedan izgovor kako one ne razumiju kroz što prolazimo. Zaboravljamo da smo kao nježniji spol, prošle svoju povijesnu kalvariju i da mnoge žene su podigle svoj glas, ugrozile vlastitu slobodu i slobodu svojih najbližih, kako bismo mi danas mogle uživati biti žena, biti prihvaćene kao osobe koja ravnopravno stoje uz muškarca. Imamo priliku ne navezivati se na stare obrasce i ne stvarati bolesnu ovisnost, misleći da je to jedino čime ćemo opstati. Za sve one žene i mene, koje konačno imaju priliku iskusiti pravu slobodu za koju su se mnoge prije nas borile, pitam nas, čemu korak unatrag? Čemu pravljenje takvog lošeg poteza? Zato što mislimo da ne možemo same? Mislimo da nam je potreban netko kako bismo bili u statusu veze i time pokazali da vrijedimo, jer nas netko kao voli? Ajmeeeeeeeeeee, neeeeeeeee. Imamo mogućnost odrastati u društvu koje se rješava mizoginije, imamo mogućnost obrazovanja, mogućnost biti i na vrhu poslovnog svijeta ili na vrhu svog kreativnog života. Imamo mogućnost progovoriti da nas ne ušutkavaju. Imamo mogućnost izaći i na ulice i reći svoje mišljenje ako osjetimo da ženomrsci ponovno kreću u svoje bolesne pohode. Imamo mogućnost biti i majke i uspješne žene. Imamo mogućnost biti i na čelu države. Možemo što god poželimo. Stoga, hajdemo se riješiti Here, vidjeti u drugim ženama bića koja isto tako pokušavaju pronaći svoje mjesto pod suncem i iskoristiti ove lijepe mogućnosti koje mogu nam donijeti prosperitet. Sjetimo se Florence Nightingale, Marie Curie, Majke Tereze, Rose Parks, Marije Jurić Zagorke, naših hrabrih majki, naše hrabre susjede, onih žena koje se bore s raznim bolestima i uspijevaju biti odličan primjer snage i izdržljivost… A za kraj ne zaboravimo ni sebe, te se stavimo na vrh ove liste, jer ispravnim odnosom i prihvaćanjem sebe, bit ćemo žene koje rado staju uz druge žene i na taj način hrabrimo jedna drugu, stvaramo sestrinski odnos, rušimo granice i osiguravamo slobodu svim onim ženama čije vrijeme tek počinje. Mi to možemo!!! Vaša T.