No tags yet.
Srela sam ju. Sasvim slučajno. Ženu, životno napaćenu. Napaćenu, ali hrabru. Osobu koja je već s četiri godine života tragično ostala bez svojih roditelja. Osobu koja u životu nije osjetila dodir mora na svojoj koži. Sve do prije nekoliko mjeseci. Tada je dobila poziv koji nije odbila. Konačno, u svojoj trećoj dobi, dobre dušice odlučile su ju počastiti odlaskom na jedan od naših otoka. Uputila se prema moru. Njezinom divljenju nije bilo kraja. Ljepota nepreglednog mora ju je okruživala, dok je upijala sitne detalje te žive modroplave slike. Kao da je maleno dijete, prepričavala je svoj prvi susret s morem, vodom koja znači ŽIVOT. Netko od dobrih dušica joj reče da stopalima stupi k moru, dotakne ga i time se spoji s cijelim svijetom. To je i učinila.
Spojila se s cijelim svijetom, spojila se s izvorom života. Koraci prema moru, donijeli su joj osjećaj kakav prije nije poznavala. Iako svakodnevno stojimo na tlu, živoj zemlji, tek pokraj rijeka, mora, oceana, osjećamo se kao da smo doma.
Njezin duboki naklon prirodi pokazao je veliko strahopoštovanje prema svemu stvorenom. Osjećaj je to koji ju preplavio. Osjećaj s kojim nije imala snage susresti se do kraja. Ubrzo se vratila u svoj rodni grad, napuštajući ljepote zemaljskog raja.
I dok razmišljam o njezinim riječima koje je prije nekoliko dana izgovorila, ne mogu, a da ne pomislim kako me ova priča namjerno potražila. Naime, moja namjera je bila pisati o oprostu. Čak štoviše, tu temu sam i najavila u jednom od svojih statusa. No, voda je bila jača, snažnija. Kao da je htjela da se čuje njezin glas, jer je živa. Ne samo da krasi naš planet, već poji i naša tijela. Uz kisik, jedna je od najvažnijih elemenata za održavanje života. Čisti, hrani, regulira svaki dio našeg tijela. Sve što tijelo čini, potrebna mu je voda.
Potrebnaaa!!!
Ipak, moj grad, moj slavonski grad, grad na rijeci Savi što Slavonski Brod se zove, ponovno dobiva "udarce". Marginaliziran, kao i uvijek. Marginaliziran grješkama onih koji nikada nemaju namjeru spojiti svoje dlanove, lupiti se snažno u prsa i barem jednom zaurlati "mea culpa". Za njih cilj opravdava sredstvo. Prešutjeti ono što je bitno za opće dobro, njima je kao dvaput pljesnuti dlanom od dlan i time "oprati ruke" od svega. "Mi nismo krivi!" - glasno će reći. Prolomit će svoj glas dok budu izgovarali ove neistine, kako bi prikrili svoje razne motive. Uništavajući nas, polagano. Oni to upravo i jesu, tihe ubojice. Ubojice koje iza sebe ostavljaju smrad, trulež, nečisti zrak i prljavu vodu. Opet glasno ponavljajući kako oni nisu krivi. Ne vjerujemo im. Izlazimo na ulice, protestiramo, plačemo, nosimo parole, pozivamo državni vrh. Činimo sve kako bi nas čuli. Dostavljamo dokaze, pokazujemo svoja bolesna tijela, iznosimo ogromne postotke onih koji su na liječenju. I opet ništa! Oni nas poslušaju, ali nas ne čuju. Njihova gluhoća uništava ono malo života koja su odlučila ostati u Slavoniji. No, dok gledam razvoj ili bolje rečeno nerazvoj situacije, kao da sam sudionik u distopijskoj priči. Antiutopijski elementi vrlo se aktivno odvijaju ispred naših očiju, ispred našeg očajnog pogleda.
Dok bi se trebali pripremati za kršćanski blagdan Uskrs, kojeg želimo provesti sa svojim najmilijima, sa svojim obiteljima i prijateljima, s onima koje možda dugo nismo vidjeli, dane provodimo obilazeći trgovine. Ne u potrazi za najukusnijom šunkicom ili svim onim sastojcima koje bismo upotrijebili kako bi ukrasili svoje trpeze. Ne!
U potrazi smo za VODOM!!!
Drastično povećana koncentracija ugljikovodika u vodi čini vodu zdravstveno neispravnom. I opet, za istjecanje derivata u vodu nitko ne preuzima odgovornost. Čak štoviše, pišu se priopćenja u kojima se ponovno naglašava kako nisu krivi. Naviknuti na takve priče, nemamo vremena posvećivati dragocjeno vrijeme njihovim lažima. Neka gradske i državne vlasti konačno upotrijebe svoju inteligenciju i moć. Mi smo u potrazi, ali i u razmišljanju. U potrazi za vodom. U razmišljanju o vodi.
Još sinoć, kada sam saznala da voda nije pitka, odvezla sam se prema benzinskim postajama. Flaširana voda rapidno se rasprodala. Naravno da nisam bila jedina koja je krenula u vodopohod. Postojeći strah od svega što nam inače čine, intenzivirao se. Kolone auta i dugi redovi u trgovačkim centrima su slika subotnjeg dana. Javljamo jedni drugima gdje je stigla nova pošiljka flaširane vode. Tragamo za nekim drugim izvorima. Stojimo u redu pred cisternama koje su svoju zalihu vode dovezli iz jednog od hrvatskih gradova. Umreženi pomažemo jedni drugima, iako se uvijek nađu i oni koji agresivno pristupaju ovakvim situacijama. Nije im na čast. U panici također treba pokazati svoju inteligenciju, zar ne?!
Konačno smo ju kupili u jednoj od trgovina, ili ju zagrabili s čistog izvora. Oprezno ju donijeli doma. Podijelili s drugima. Žedne napojili. Tijekom tog tragalačkog puta, misli su nam također bile zaposlene. Odvele su nas na dalek put, prema onima koji cijele svoje živote provode u nestašici najvažnije tekućine života. Besplatni dar kojeg skupo plaćaju. Oni koji za svaku kap glasno zahvaljuju. Vodu ne uzimaju zdravo za gotovo. Prijeći će kilometre i kilometre kako bi osvježili svoj organizam, održali ga još jedan dan na životu. Osjećajući svaku kap kao da su upravo ispili cijelu čašu.
Nadam se kako nas ovi događaji uče još nečemu. Nadam se kako ćemo shvatiti da jednom kada dotaknemo vodu, spojili smo se s cijelim svijetom. Voda nije samo moja ili tvoja. Ona je naša. Ona je ta koja je neizmjerno snažna, živa, potrebna. Mi trebamo nju, ne ona nas. Ona je naša velika učiteljica. Uči nas kako se okrenuti početku, domu, pomaganju, zajedništvu. Uči nas kako (po)ostati snažan, te kako ju potražiti čak kada smo i onemoćali. Ovi dani priskrbit će nam veliku lekciju, veliko gradivo života. Usvojimo ga, naučimo i primijenimo!!!
Sretan Uskrs!!!
