No tags yet.
"Pozitivno razmišljaj" - je nešto što često možemo čuti ili pročitati u učenjima mnogih životnih trenera. I dobro je pozitivno razmišljati. No, da bi se do takvog stanja uopće došlo, potrebno je odbolovati. Bol kroz koju prolazimo, jača nas za kvalitetniji život nakon agonije. Upravo je to još jedan od razloga zbog kojeg mi je Anita Moorjani neizmjerno draga. U moru životnih trenera i učitelja, ona je ta koja je rekla kako nije potrebno biti pozitivan, već biti ono što jesi. Tim stavom izdvojila mi se kao ona koju vrijedi poslušati, čuti i primijeniti njezin nježni savjet.
Bol je stvarna!
Koliko god da smo uvjereni da ćemo se nakon smrti probuditi iz ovozemljaskog života, to ne mora umanjiti agoniju muža koji je izgubio ženu ili roditelja koji je izgubio dijete. Oni koji su u tsunamiju, potresu ili pucnjavi u školi izgubili voljenu osobu nedvojbeno će osjetiti tugu i bol. Oni koji vode brigu o članu obitelji oboljelom od teške ili smrtonosne bolesti patit će, osjećati gubitak i bol.
Glad male prosjakinje u Indiji koja u naručju drži mlađeg brata i promatra Anitu očiju širom otvorenih u očekivanju, pružajući joj svoju ručicu dok je prolazila pokraj nje, sasvim je stvarna. Anita nam govori da se možemo uvjeravati da je sve to privid, da je sve savršeno u široj slici, da je sve dio jina i janga, negativnog i pozitivnog koje stvara ovaj naš dualni svijet, ali ništa od toga neće ublažiti glad indijske djevojčice, kao ni glad njezinog malog brata.
Mnogi su upitali Anitu zašto je njihova situacija toliko bolna. Anita govori kako bi s jedne strane najradije iznijela svoje stavove o tome zašto bol postoji, a s druge strane najradije bi istinski potvrdila bol te osobe u tome trenutku i odala joj poštovanje, puštajući da svoje osjećaje proživljava bez ikakvih prosudbi.
U ovom razdoblju, kad se općenito smatra da "pozitivan stav gradi pozitivnu stvarnost", oni među nama koji pate ne moraju se nositi samo s vlastitom patnjom. Moraju se ujedno nositi i sa stavovima ljudi oko sebe koji uporno zahtijevaju da ostanemo pozitivni. Iako je sasvim prirodno osjećati teške emocije dok prolazimo kroz bol i gubitak, velik dio našeg društva to prihvaća s nelagodom. Ako slijedimo navodno prosvijetljeno razmišljanje, ne bismo se previše trebali prepuštati izvornim iskustvima. Navode nas da povjerujemo da smo na neki način doživjeli neuspjeh ako osjećamo bol.
Anita u svojoj knjizi "Što ako je ovo raj?" navodi kako optimizam i nada su svakako korisni, ali kad nas neminovno zadese životne nesreće, bit će nam samo još teže ako vjerujemo da moramo ostati pozitivni. Zbog takvih društvenih nametanja nerijetko se stidimo svoje boli, misleći da smo je sami navukli na sebe, jer, eto, nismo dovoljno duhovni. Slično tome, kad je riječ o patnji drugih, ne ostavljamo im dovoljno prostora za patnju, nego im često nudimo prazne riječi i savjete. Iako su pozitivno razmišljanje i afirmacije umnogome dragocjene, ponekad NIMALO ne koriste. Više su poput flastera koji samo prekrije ranu tako da je ne vidimo.
Anita je naučila da se boli najlakše možemo osloboditi ako prođemo kroz nju. To je prava mudrost. Najprije moramo shvatiti da bol postoji, a onda je prihvatiti. Trebamo ju prepoznati i dopustiti sebi da je istinski osjetimo.
Bol NIKADA ne dolazi praznih ruku. Daje nam sposobnost empatije, kako bismo bolje razumjeli druge koji proživljavaju gubitak, tugu i patnju. Od takvih iskustava postajemo još ljudskiji - a ujedno i božanskiji.
