No tags yet.
Zadnjih nekoliko tjedana bila sam na bolovanju. Tijekom tog razdoblja, percepcija, razmišljanje, promatranje svijeta je drukčije. Imajući više vremena za razmišljanje (nešto što je prijeko potrebno svima) otvorila su se vrata koja su me ponovno podsjetila koji vrt je potrebno njegovati. Vrijeme koje mi je bolovanjem darovano, otklonilo je mrenu s mojih očiju kako bih vidjela stvari onakve kakve jesu.
Neoptužujući nikoga i ništa, nego shvaćajući kojeg puta bih se trebala dosljednije držati.
Vrijeme koje sam provela ako ne u bolnici, onda sama sa sobom ili dragim ljudima, očistilo me od sve one prljavštine koje su drugi odnosi nanijeli (koje sam u nadi ili čemu već naivno njegovala). Ovo vrijeme radilo je u službi moga centriranja. Centriranja prema već spomenutom vrtu. Mojem vrtu! Vrtu moje snage i moje kreativnosti!
Naime, odstupanje od vlastitog vrta, kako bismo pomogli njegovati tuđi (a taj netko ne njeguje svoj vrt) dovodi do gubitka energije. Gubimo fokus s onoga što je nama važno. Njegujući tuđi vrt dok njegov gospodar crpi i krade naše resurse, našu snagu, je čin kojim umanjujemo svoju važnost, svoje potrebe.
Zalijevajući tuđe vrtove, čiji lijeni gospodari niti u jednom trenutku nisu ih zalijevali vodom sa svoga izvora, ostavilo nas je suhe i izmoždene. I ne samo to! Kada je došlo vrijeme u kojem smo trebali pomoć oko vlastitog vrta, oni se nisu ni pojavili. Možda kojim pozivom ili porukom su pokazali, u ime nekih starih vremena, lažnu kurtoaznost. No, dalje od toga nisu išli.
Upravo u tim trenutcima, u tom darovanom vremenu, shvatila sam. Shvatila sam tko je u svim tim odnosima stranac, a tko prijatelj. Tko je učinio duhovno djelo milosrđa, a tko nije pronašao ni vrijeme ni snagu da uputi ono pitanje koje svi u bolnim trenutcima priželjkujemo, pitanje KAKO SI?!
Kopajući po arhivi svih tih odnosa, prisjećajući se u što smo sve kunili, plakajući se grlili i nazivali se doživotnim prijateljima, srodnim dušama, pisajući epske posvete o prijateljstvu koje nitko nikada neće prekinuti, još jednom se potvrdi činjenica kako ništa nije apsolutno. Iako još uvijek padam na one ljude koji ne odustaju bez obzira na novonastale situacije.
Potaknuta takovim razmišljanjem šapnula sam sebi kako se neću fokusirati na nešto što ne mogu promijeniti. Zasigurno sam i sama bila ta koja je činila isto. Zasigurno sam i ja otišla od onih kojima sam trebala uputiti pitanje KAKO SI. Zasigurno sam i sama postala inertna u nekim odnosima. Zasigurno i s razlogom.
Stoga, stala sam pred ogledalo i odlučila započeti razgovor sama sa sobom. Nerijetko su to najkonstruktivniji razgovori koje možete voditi s nekim. U ovom slučaju sa sobom. Gledajući se, ponirući dublje u svoj misaoni svijet, lebdeći nad vrtom svoje snage i kreativnosti, odlučila sam. Njegavat ću svoj vrt. Otpustiti bilo kakvo očekivanje kako će netko drugi zakoračiti na moje tlo, noseći čarobno sjeme ili magičnu vodu kojom će zaliječiti moje rane koje nažalost vučem još iz djetinjstva. Odlučila sam odbaciti strah od odbacivanja i razmišljanja hoće li netko drugi doći, pohoditi mene sretnu ili tužnu, zdravu ili bolesnu. Ne očekujući, puštajući, došli su mi i javili se upravo oni ljudi koji su očito i trebali doći, koji su se i trebali javiti. Drugi su zastali na svojim malim, uskim, možda čak i sebičnim putima. Kao što sam i ja znala zastati. Zastanemo jer ne znamo drukčije, koliko god u nama sve vrištalo da bi trebalo drukčije.
Ne krivim nikoga, kao što ne želim kriviti ni sebe kada sam ja bila ta koja je zastala.
Jesam li tužna zbog toga?
Jesam!
No, i to će proći. Kada prođe, onda više neće biti bitno. Ne želim ništa požurivati. Želim saditi sjeme u svom vrtu, strpljivo bdijući nad onim što željno iščekujem. Želim ugledati svoje plodove koje ću s radošću ubrati, kušati, hraniti svoje misli, tijelo, duh. Zahvaljivati na strpljenju i urodu. Učvršćivati tlo pod svojim nogama, hrabro hodajući po svim putima koji će se ispred mene otkrivati. Bit će padanja, bit će gladi, bit će žeđi, ali bit će i onih koji neće odustati od nas, iako smo možda očekivali nekog drugog.
Hodaj!
Ne zastajkuj!
Zastani samo onog trenutka kada shvatiš da je potrebno povratiti izgubljenu energiju i izoštriti zamagljeni fokus. Zastani onda kada je potrebno svome vrtu snage i kreativnosti podariti vodu, hrabrost, ljubav. Povratkom snage, nastavi dalje i stvaraj. Uvijek stvaraj. Za svoje dobro i dobro onih koji slušaju. Koji su te okružili, jer shvaćaju da tvoj vrt je plodan, iako je bio poharan sušama i mnogim životnim nedaćama. Pusti one kojih nema, jer s razlogom ih nema. Doći će i njihovo vrijeme kada će uvidjeti beskorisnost svoje sebičnosti, lijenosti i inertnosti.
Do tada, ti ćeš već mudro hoditi putevima i puteljcima, uspinjući se, spuštajući se. Posrtat ćeš, padati, preživljavati još koju životnu nedaću, pogođen užasnim tragedijama. No kroz ta iskustva hodit ćeš snažan, fokusiran, koristeći sva svoja osjetila, intuiciju. Bez obzira na klimatske promjene koje pogađaju moj, tvoj, naš vrt snage i kreativnosti, slabeći ga, iskustvo kroz koje prolazimo ili smo prošli, naučilo nas je uvidjeti vlastitu vrijednost. Shvaćajući vlastitu vrijednost, rastemo, otpuštamo, neočekujemo, prihvaćamo.