No tags yet.
U svojoj knjizi "Što ako ovo je raj?", Anita Moorjani progovorila je i o tjeskobi koja ju je obuzimala tijekom tinejdžerskih dana. Kad je dorasla do tinejdžerskih godina i puberteta, svoje je tijelo, koje se mijenjalo, skrivala ispod široke, vrećaste odjeće kako ne bi privlačila pažnju na sebe. Pustila je kosu da naraste, jer se tako mogla skriti ispod guste grive. To joj je pružalo osjećaj sigurnosti i zaštite. Kroz školu je prolazila nadajući se da ju nitko neće zamijetiti, jer je vjerovala da ju na taj način nitko neće maltretirati ako ju ne vidi.
Dok su se druga djeca međusobno družila i sudjelovala u različitim izvanškolskim aktivnostima, te odlazila na zabavna okupljanja vikendom, Anita se držala po strani. Nije željela odlaziti na takva okupljanja, a pri tome se osjećati izdvojeno. Više joj se sviđalo nakon škole otići kući i biti u društvu obitelji ili sama, slušajući glazbu i čitajući. Ponekad bi s obitelji otišla na izlet, i u tome je uistinu uživala. No, nikome nije povjeravala što joj se događa u školi. To je ostala njezina sramotna tajna.
Naravno, nije joj cijelo djetinjstvo bilo teško. Zapravo, velik dio njezinog života bio je čudesan i čaroban. Osobito što ju je u Hong Kongu okruživalo mnoštvo različitih kultura i jezika. Danas gledajući, ni za što ne bi mijenjala iskustvo odrastanja u tome gradu. No njezina psiha već je bila oštećena. Vremenska je bomba počela otkucavati i samo je čekala da eksplodira u nekoj kasnijoj fazi života.
Nasilništvo, kao i bilo koji drugi oblik zlostavljanja u djetinjstvu mijenja čovjeka na vrlo dubok i temeljan način. Ako počne u dovoljnoj ranoj dobi i dovoljno dugo traje, nasilništvo u školi može trajno promijeniti naš pogled na svijet i stav prema samima sebi u odnosu prema drugima, čak i dugo vremena nakon što završi. Kad dijete to doživi u ranoj dobi, njegovo očekivanje u pogledu ostalog dijela njegova života se mijenja. Anita navodi kako je u djetinjstvu uvijek zapravo očekivala da će ju druga djeca odbaciti. To što je dopuštala da se to nastavi samo je odražavalo njezine osjećaje o samoj sebi. Ti osjećaji pratili su je još godinama poslije.
Odrasla je s idejom da mora zaista naporno raditi kako bi se dokazala u svakoj fazi svoga života, kako bi općenito dokazala svoju vrijednost, te kako bi dokazala da zaslužuje sve ono pozitivno što joj se događa. Zbog tog je iskustva postala iznimno osjetljiva na negativne kritike, koje je još k tome i preuveličavala. No, najveća posljedica zlostavljanja u školi bila je u tome što je imala osjećaj da ne zaslužuje tuđe pohvale i da ih nije vrijedna. Odbacivala ih je ili je bila pretjerano zahvalna na njima. Shodno tome, takvim je ljudima pretjerano nastojala dokazati da je uistinu vrijedna njihove pozitivne pažnje, a katkad u toj mjeri da bi im postajala podložna. Zlostavljanje joj je oduzelo osjećaj vlastite vrijednosti.
Stoga, nakon iskustva blizu smrti, neizmjerno se iznenadila kada je otkrila ne samo da je vrijedna bezuvjetne ljubavi samim time zato što je takva kakva jest, nego da je ujedno istinski prekrasna, veličanstvena i moćna. Jedinstvena, posebna i u svakom pogledu vrijedna.
Svi oni koji prolaze kroz bilo koji oblik zlostavljanja, bez obzira na dob i spol, znajte da ste vrijedni bezuvjetne ljubavi. Nije potrebno pomaknuti planine, učiniti nadnaravna djela kako biste zaslužili biti voljeni. Vi jeste voljeni! Vi jeste jedinstveni i neponovljivi! Vi jeste vrijedni, ma što god drugi o tome mislili!
