No tags yet.
Prošla su dva tjedna otkako sam prisustvovala seminaru Anite Moorjani. Iza mene su mjeseci pisanja članaka o njoj koji su mi omogućili biti sudionikom događaja nakon kojeg je čovjeku potrebno vrijeme za sebe. Vrijeme u kojem će se povući u svoj svijet, dozvoliti si biti sam sa sobom, dozvoliti si procesuirati sve one informacije koje su (vjerujem sve sudionike) podosta uzdrmale. Uzdrmale su naše temelje, naš odgoj, našu kulturu, religiju, sve ono što čini naš identitet.
Ovdje bih odmah naglasila da naši identiteti nisu srušeni, niti su srušeni temelji na kojima su naši životi izgrađeni. Ne! Ovaj seminar, događaj, susret započeo je skidanje i otklanjanje onoga što nam nikako ne koristi. Sve ono što mi činimo, a duboko u sebi znamo da to nikako nije dobro za nas. Ovijeni strahom kojeg tako kvalitetno nam usade na samom početku života. Umjesto da nas uče kako strastveno živjeti svoj život, kako voljeti svaki pedalj svoga tijela, uma, duha, utjeruju nam strah u kosti. Strah koji te kosti lomi, polako, ali sigurno vodeći nas u čistu patologiju. Neprestani strah pogoršava naše živote, kočeći nas živjeti u punini. U onoj punini zbog koje smo i došli na ovaj svijet.
Velika istina je da na ovaj svijet nismo došli da bismo upoznali strah, da bismo konstantno škrgutali zubima, bojeći se vlastite sjene, razmišljajući o nebitnim ljudima što će tako "bitno" reći o nama. Na ovaj svijet nismo došli kako bi nas dočekale ustrašene osobe koje će nam pokazati sve, samo ne što je strast i ono najbitnije što je ljubav. Nismo zbog toga ovdje, a opet, veliki dio čovječanstva "sprijateljio" se sa strahom, dajući mu ogromnu moć u kojem sebe čini robom. Kao da nemamo glavu u kojoj se nalazi ogledalo naše duše, naše oči, koje itekako mogu vidjeti što se pred njima događa. Dozvoljavamo biti slijepi i dozvoljavamo drugim slijepim osobama da nas vode. Mislimo li daleko stići? Hm!
Život nije darovan kako bismo učinili tek nekoliko koraka, po mogućnosti onih koje nam društvo nameće. Život nije završi školu, fakultet, zaposli se, udaj, oženi, rodi djecu, čuvaj unučad i umri. To su samo dijelovi koje možemo i ne moramo izabrati.
Da, dobro ste pročitali. IZABRATI! Sve što dozvolimo da nam se dogodi, svako naše DA u trenutku kada smo htjeli reći NE, naš je izbor. Dozvoliti da netko kroči u naše unutarnje odaje i pri tome komentira naš duhovni, tjelesni, financijski, bilo koji svijet, naš je izbor. Potpisati sebi takvu presudu i odsluživati ju do kraja života ravno je smrtnoj kazni. Tako živjeti znači ne-živjeti.
Stoga, pitam vas, želite li još uvijek tako živjeti? Želite li i dalje tako religiozno grliti strah? Grliti cjelokupni sustav koji nam odmaže i koji pri tome metastazira u sve pore društva. Želite li i dalje bezglavo hodati svijetom, čineći nešto što je netko (također u velikom strahu) rekao da se mora činiti? Želite li pristajati na odnose (prijateljske, poslovne, rodbinske) od kojih ćete se razboljeti, ostajući sami, usamljeni i osamljeni, jer ste ih čekali da vam kažu da vas vole, da vas nazovu, da vam pokažu koliko ste im bitni? Nadam se da su odgovori na sva ova pitanja - NE!!!
Oh, jeste li se iznenadili koliko odgovor može biti kratak i jednostavan, a tako iscjeljući i nadasve kvalitetan. Kvalitetan za vas, isjeljujući za vas i ono najvažniji istinit - ZA VAS.
Izreći NE potrebno je učiniti bez krivnje. Naime, kada se osuđujemo, ne ulazimo duboko u ono što stvarno jesmo. Ne vidimo koliko potencijala se krije u nama, koliko smo prekrasni. Osuđivanjem samog sebe dozvoljavamo da um učini od nas nešto što mi nikako nismo. Tada dozvoljavamo svim drugim glasovima, osim svojem, da nam uputi prijeki sud. Sud poput onog da nismo dovoljno dobri, da ljubav trebamo zaslužiti (ako budemo dovoljno dobri). No, kako nismo dovoljno dobri, ljubav ni ne zaslužujemo. U nama se tada događa kaos. Sveopći kaos.
Međutim, kada se ne sudimo, dopuštamo sebi ići dublje, otkrivati svoje talente. Sa sebe skidamo sve one bespotrebne slojeve koji samo otežavaju našu pokretljivost. Stvoreni smo kako bismo bili agilni. Polako će nam se otvarati oči, fokus širiti na cjelovitost, a ne na jednu određenu stvar, situaciju ili osobu. Polako ćemo otkrivati ono što nas puni, daje energiju, jača ljubav prema životu, prema sebi, prema drugim ljudima (bili nam oni dragi ili ne) i u konačnici otvorit ćemo se prema Bogu.
Pogled u sebe postat će manje bolan, sve dok bol u potpunosti ne prođe, Bit ćemo svoji, a ne ono što drugi (koji se toliko kunu u svoju duhovnost, centriranost i stabilnost) žele da budemo. Biti svoj, znači otkrivati svoja blaga, ne tuđa. Biti svoj, znači slijediti svoje srce, ma što god društvo, sistem, religija i svi ostali koji si daju za pravo reći, izrekli. Biti svoj je izabrati svima njima reći ljubazno (a katkad i oštro) - NE.
Usudimo se sanjati veliko, usudimo se biti svoji. Naime, koliko god se trudili zadovoljiti bilo koji sustav, bilo koju osobu (blisku ili ne tako blisku) nikada nećemo po njihovoj mjeri biti krojeni. Okružimo se ljudima s kojima se uistinu osjećamo opušteno, koji nas slave. Okružimo se ljudima koji neće konstantno imati potrebu davati nam svoja mišljenja, a da ih se nisu ni pitala.
Okružimo se ljudima koji od duhovnosti ne čine kompleksnu filozofiju, postavljajući se superiornijim bićima. Ostavimo ih na njihovom imaginarnom tronu i okrenimo se sebi. Naše zdravlje (bilo tjelesno, bilo duhovno) je ulaznica za sretan, strastven život pun ljubavi. Život u kojem nećemo ni pomisliti nekome se opravdavati. Život u kojem ćemo lako izgovarati NE, bez obzira što druga osoba ili sustav nema kapacitet da naše - NE, prihvati. Bitno je ne razboljeti sebe, ne uvući se u tuđe metastaze. Ne ispreplesti se u malignim odnosima koje skraćuju naš život.
Činite stvari koje smiruju vaš um. U tim trenutcima doći će prekrasni uvidi. Otvorit ćemo se prema Božjem kanalu, a komunikacija će biti jasna i decidirana. Ako koji put i ne bude odmah shvatljivo, pričekajmo. Vrijedi i čekati, jer vrijedi osjećati, vrijedi živjeti.
Iako je iza mene podosta tekstova o boli, tuzi, depresiji, ljutnji, svi oni su pisani iskreno. Tada u tom trenutku osjećala sam se upravo onako kako sam se riječima i izrazila. Stojim iza svakog teksta, jer sam to bila ja. Stojim i iza ovog i iza svih onih koje ću tek napisati.
Zašto? Zato što su svi oni bili autentična JA u tom trenutku. Jesu li se do sada neka razmišljanja promijenila? Naravno da jesu. Smiješni su oni koji misle da se ne mijenjaju. Hoće li biti tekstova koji će ponovno govoriti o boli, ljutnji? Naravno da će ih biti. Bit će to tekstovi koji nastaju isključivo na temelju mojih spoznaja.
Naime, što se pisanja tiče, ne želim, niti živim u strahu, niti krivnji, niti osuđivanju same sebe. Pisanje je moja strast uz ostale strasti koje gajim i njegujem. Hvala svima koji sa mnom dijele moju strast, koji odvoje svoje vrijeme i pročitaju razmišljanje jedne Tajane.
Od srca želim svima da za početak počnete barem s jednim NE i tijekom izgovaranja pratite senzacije u svom tijelu. Korak po korak (i ja koračam zajedno s vama) promjene slijede, a onaj strastveni život za koji smo i rođeni, otkrit ćemo u svoj svojoj punini.
