No tags yet.
Što je sve nataloženo od samog početka našeg bivovanja na Zemlji? Koliko lijepih i onih manje lijepih slojeva je naslagano na našu dušu, na naše emocije, na nas? Toliko toga nam je rečeno što smo već kao maleni ljudi koji su tek započinjali živjeti, vjerovali da je istina. Istina je bila, i u mnogim slučajevima još uvijek jest ono što su nam od samog početka govorili. Tijekom razmišljanja, pa čak i kontempliranja nad svojim životom, mislim si, što je sve to u što ja još podsvjesno i nažalost svjesno vjerujem. Koje obrasce još uvijek ne mogu tako lako od sebe odvojiti, jer su čvrsto zalijepljeni na moj mentalni sklop? Koliko god se trudim riješiti se predrasuda, stigmatizacije, raznih stereotipa još uvijek u potpunosti ne uspijevam. No, dobra vijest je da osjećam da se konstantno mijenjam. Vjerojatno toga u početku ne budem svjesna. Ipak, kako vrijeme odmiče, prihvaćam.
Ok, nerijetko četvrtkom (razlog poznat meni) nanovno shvatim koliko je još posla i rada na meni i ispred mene. I budem frustrirana, tužna, ljuta, odlutana u raznim fantaziranjima. Ipak, kada se sve slegne, polako, ali sigurno uvidim još jedan uzrok zbog kojih se osjećam tako kako se osjećam.
Ono što u zadnje vrijeme (uz sve ostale misli koji se znaju rojiti po mojoj blesavoj glavi) razmišljam jest čovjekovo rapidno odustajanje od drugog, a da ga nije pravo ni upoznao. Mnogi (možda i sama) zagrebu po ljudskoj površini, kao da je to jedini sloj na koji će naići. Brzo zaključujući (vjerojatno pogođeni svojim traumama i nataloženim slojevima) kako ta osoba nije za njega ili nju. Samo tako! Bez ijednog dubljeg pitanja, želje biti okružen osobom koja u biti može itekako puno toga ponuditi.
I onda učine ono najjednostavnije i ono najlakše, a to su niske strasti kako bi nakratko zadovoljili svoje želje, svoje iskonske nagone i time se zavarali da su s nekim podijelili neki važan trenutak.
Ok, razumijem potrebu za takvim trenutcima, jer svi mi jesmo ljudi koji silno žele pripadati. Samo mi nije jasno, što je to što se dogodi poslije. Zašto se ne zaustaviti i osloboditi se barem jednog dijela svojeg straha, duboko udahnuti i odlučiti dati njemu, njoj, njima barem još jednu priliku? Ne zaslužuju li svi barem još tu jednu priliku? Ili???
Ljudi prebrzo zaključuju je li netko za njih ili ne. Postoje oni koji ljude odmah, tako promptno, nazivaju srodnim dušama, padaju u trans od prvog sloja kojeg su tek načeli. I onda su tu oni, koji na prvi okidač, povlače ručnu kočnicu, otvaraju vrata svog životnog prijevoznog sredstva i bježe glavom bez obzira. Ostavljajući tog kratkotrajno putujućeg suputnika s još jednim dobivenim slojem odbačenosti i poprilične posranosti.
Zar uistinu ne razmišljamo o emocijama drugih osoba? Zar uistinu nas nije briga kada nekoga povrijedimo? I ono najtužnije, navikavamo li se na odbačenost i na prikupljanje sranja, a ne lijepih trenutaka?
Koliko god mi nekada sve bude jasno i uđem u stanje kristalno jasne situacije, ne mogu, a da ne osjetim i totalnu tupost i neznanje kada govorimo o svim tim međuljudskim odnosima. I da, pitam se onda, koliko smo voljni voljeti? Znam da je čovječanstvo sposobno voljeti, jer mi jesmo bića ljubavi. No, opet, promatram i mislim se, koliko je ljudi otišlo s ovoga svijeta, a da nije iskusilo čari onoga zbog čega je i došlo.
Je li on, kojeg više na ovom svijetu nema, a čiji nedostatak u cijelom svom egzistiranju sam liječila i liječim na različite načine, konačno voljen? Voli li me sada, konačno? Promatra li me sada, gleda li na mene, čuva li me? Dobiti uvid u taj odgovor značio bi blagoslov. No, ne mogu to znati. Mogu samo vjerovati. No, vjerujem li? Naslagala sam ja svojih slojeva za cijeli život i još uvijek ih slažem. Svakim nedoživljavanjem mene od drugih, svakim odbacivanjem, svakim prekidom bilo kojeg odnosa. Mnogi ti slojevi čekaju da ih se odstrani, na jedan način ili drugi. No, mnogi su napravili onaj korisni štit koji je prijeko potreban u mnogim usranim životnim situacijama. Bolje podnosim ono što bi me nekoć razoralo u komadiće koje bi kasnije morala nanovo skupljati kako bih se posložila.
Međutim, voljela bih kada bi se nešto promijenilo kako u meni, tako i u svima oko mene. To je to kopanje, zadiranje dublje ispod nagomilanih slojeva. Zašto tako brzo od nekoga odustajati, zašto ga ne saslušati, pokazati suosjećanje? Zašto ne izaći iz svoje komfor zone i skinuti povez sa svojih očiju koji nam žestoko sužava životni vid? Čekamo čaroliju. Koju konkretnu čaroliju čekamo? Uistinu bih voljela znati. Zašto jednostavno ne počnemo sa zahvalnošću primati darove koji nam se svakodnevno nude? Zašto ne započeti put oslobađanja od strahova i otvoriti se onome što nas jedino može učiniti zadovoljnim ljudima, zadovoljnim i radosnim čovječanstvom? Vjerojatno ova pitanja zvuče općenita, a mi smo tako jedinstveni i tako posebni. Da, vjerojatno je tako. Stoga, neka si svatko odgovori što je ono što mu je uistinu i potrebno. Čekati čaroliju znači propuštati onu koja se već događa ispred naših očiju. Tako prekrasne ljude susrećemo u svojim životima, srodne duše. Svi oni mogu biti naši potencijalni prijatelji, ljubavnici, partneri za cijeli život. No, ne, mi čekamo neki poseban klik, neku magiju za koju smo uvjereni da će nam tako jasno dati na znanje tko su ti koji bi trebali biti sudionici našeg života. Ono što sam naučila, kada pustim i dozvolim sebi primiti darove (ljude, situacije, susrete) jest da je to upravo ta čarolija. Ok, ili barem početak čarolije, za koju smo svi oni koji u njoj sudjeluju potrebni da bi se ona i održala.
Stoga, sljedeći put, kada naiđe taj netko, kraj koga se osjećate opušteno, svoji, nasmijani (jer, o, moj Bože kako smo se zaboravili smijati), luckasti, autentični, ne puštajte ga, ju, njih. Pregrmimo strahove, kopajmo dublje, slušajmo što nam imaju za reći, čujmo što nam imaju za reći, isključimo mobitele, budimo prisutni. Ne trošimo vrijeme na krive ljude, koji će nas samo odvući na onaj put koji će samo zamagliti ili totalno zacrniti ljepotu koja nam je svima dostupna.
Ne zaustavljajmo se na početku. Skidajmo slojeve, kako bismo došli do ljepote duše. Zamislite kada bi svatko imao priliku pokazati svu silnu ljepotu sebe. Shvatili bismo koliko ovaj svijet jest lijepo mjesto i da imamo priliku transformirati sve što je tamno u svjetlost. Počnimo činiti dok ne bude prekasno za svaki od naših individualnih svijetova.