top of page

Ljepota sadašnjeg trenutka


Koliko vremena provedemo razmišljajući o prošlim danima? Danima koji su nas izmoždili, koji su nas usitnili, razasuli na sve strane. Umjesto da skupljamo sebe i ponovno se sastavimo, fokusirali smo se na ono što nas je uništilo, hraneći i potpaljujući ljutnju koja se time samo još više razvija, buja, jača. Koliko vremena smišljamo razne scenarije što bi se dogodilo da smo drukčije postupili? Ali, gle, nismo. Ono što je napravljeno, napravljeno je. Ono što je učinjeno, učinjeno je. Time smo u knjigu života upisali još jednu lekciju životnog poglavlja, koja nas itekako može naučiti da uživamo u sadašnjem trenutku.

No, opet, koliko onda vremena provedemo razmišljajući o budućnosti? O budućnosti za koju nam nitko ne može garantirati da je pred nama. O budućnosti koja je tako neizvjesna i neka je. To je i čar. Čar je put kojim kročimo prema toj možebitnoj budućnosti. Razmišljamo kako ćemo učiniti puno toga, kada zaradimo, ili kada budemo stariji, ili kada nam djeca odrastu, ili kada odemo u mirovinu, ili........

Uvjetovali smo si budućnost, a da nismo sigurni hoćemo li ju uopće vidjeti svojim fizičkim očima. Uvjetovali smo dane koji tek trebaju doći (čitaj - ako uopće i dođu). I što onda cijelo ovo vrijeme propuštamo zarobljeni u dnevnom maštarenju, ili ljutnji iz prošlosti ili o planovima u budućnosti? Propuštamo ono jedino sigurno i ono što se događa upravo sada. Propuštamo sadašnjost u svoj svojoj ljepoti i veličini. Navezali smo se na prošle dane, prošle ljude, prošle ljubavi, prošle povrijeđenosti, ili smo se pak navezali na planove i ciljeve koji su toliko daleko, dajući si izgovore za njihovo sadašnje ostvarenje.

Vrijeme koje sada imamo, je vrijeme koje je sigurno i koje nitko i ništa nam ne može oduzeti. Vrijeme u kojem smo sada, upravo ovog trenutka predani sebi, drugima, onome što upravo jest. I ono nas ne čini navezanim na nikoga i ništa. To je vrijeme kojem se prepuštamo, koje upravo upijamo, i kojem smo u potpunosti odani.

Prije tjedan i pol, deaktivirala sam facebook stranicu (kojoj sam se ponovno vratila, jelte), kako bih se u potpunosti predala godišnjem odmoru kojeg sam provela u Istri. I kada razmišljam o tim danima, uviđam kako ih se uopće toliko i ne sjećam. Netko će reći kako je to loše, ili kako sam možda dementna (uvjeravam vas nisam, valjda). Ono što ovdje želim reći, je da sam i sama nakon dugog vremena bila prisutna u sadašnjosti. Po cijele dane sjedila sam na plaži, dozvoljavala sebi da sunce grije moje tijelo, ne razmišljajući hoću li izgorjeti ili što će biti s mojom kožom poslije ili žurim li igdje s plaže. Ne! Bila sam prisutna, osluškujući sadašnjost. Osluškujući valove kako se razbijaju o stijenu, stvarajući najljepšu prirodnu glazbu koja postoji. Glazbu koju ne stvara čovjek, već priroda sama od sebe. Doslovno sam buljila u širinu i otvorenost mora, koja mi je time širila i otvarala umorni um. Umorila sam se preko godine. Umorila od razmišljanja o prošlosti i neizvjesnoj budućnosti. No, dolaskom na našu obalu, dozvolila sam sebi biti slobodna od svega, prepuštajući se sebi, voleći sebe, bez prevelike filozofije, bez višesatnih meditacija, jednostavno sam BILA. Koliko god pisala u prijašnjim blogovima o tome koliko je potrebno BITI, to postaneš uistinu onda kada sam odlučiš skinuti kaljužu svega nakupljenog i prepustiš se ljepoti sadašnjeg trenutka.

Osjećala sam se kao galeb koji nakon leta sleti na stijenu i tako mirno, a opet opušteno sebi podari trenutke mirovanja u kojem upija miris mora, dozvoljavajući vjetru da miluje njegov kljun, lice, sve do trenutka kada ponovno odluči odletjeti u neki novi sadašnji trenutak. Takav, nenavezan na ništa i nikoga, sretan sjedi ili leti ili prikuplja ono što mu je potrebno za život.

No, ne i mi ljudi. Otkada je svijeta, mi nikako da sebi podarimo zeleno svjetlo da je u redu biti u trenutku i da je u redu biti sretan i veseo i topao. Tek tada sve se mijenja. Stvari se neće mijenjati zato što se puno molite ili meditirate. Da, to su itekako odlični alati kojima čovjek čini fenomenalne uvide u svoj svijet. Ipak, ako ne čini uvide, ako i dalje razmišlja o prošlosti, ili budućnosti ili o tome kako bi se svi drugi trebali oko njega ponašati, onda mu džabe sve silne litanije ili sjedenje ili hodanje u kojem on uspostavlja kao neki odnos s Bogom, Majkom, sobom. U molitvi ili meditaciji, imperativ je BITI. I gle čuda, na to ne da imamo pravo, na to smo i pozvani. Drukčiji, krivi pristupi tim prekrasnim alatima mogu prouzrokovati samo patnju i tugu.

Osluškivanje sebe u danom trenutku i shvaćajući svoju i tuđu patnju rađa empatiju i time volju predati se ovom trenutku koji se upravo događa. Maknimo predrasude, mišljenja koja nas narcisoidno hrane i za koja mislimo da su jedina ispravna. Riješimo se etiketa, ladica, stigmi, dogmi, koje vode u u još veću zadrtost i ograničenost. Time u još veću zarobljenost prošlošću i neizvjesnom budućnošću. Probajmo postati svjesni svega onoga što nas ovog trenutka okružuje, bio to samo vjetar ili priroda ili zvuk koji nas tako usrećuje. Vjerujete mi, ako dovoljno se posvetite trenutku u kojem ste, čut ćete i zvuk koji ptica čini dok svojim krilima uz pomoć vjetra se kreće po velikom plavetnilu.

Čut ćemo vlak koji vozi u daljini, čut ćemo lavež susjedovih pasa, čut ćemo dječji smjeh koji dopire s nekog dječjeg igrališta... I ono najbitnije čut ćemo sebe, svoje otkucaje srca, ljubav s kojom smo se rodili i koja u ljepoti sadašnjeg trenutka želi zagrliti cijeli svijet, štiteći ga od patnje prošlosti i straha od budućnosti.

U takvoj sadašnjosti voljet ćemo sebe, bit ćemo predani prijatelji, ljubavnici, roditelji, djeca, radnici. Bit ćemo ono za što smo i stvoreni. Bit ćemo ono što i jesmo, a to je ljubav. Sve ostalo su tamne ili svjetlije nijanse tzv. života za kojeg sami sebi uvjeravamo da nam donosi radost. Ne, donosi nam privid radosti. Riješimo se svih tih naslaga koje su nas zarobile. Probijmo se kroz njih i rodimo se za sadašnjost. Od tuda sve i kreće :)!

Single post: Blog_Single_Post_Widget
bottom of page