No tags yet.
Jedna od najvažnijih životnih volja - Ljubav, od samih početaka poprima različita značenja. Razne zajednice, društva, definiraju ju netočnim riječima i time odgajaju mnoge generacije koje vrludaju ovim svijetom, nemajući pojma što to ljubav uistinu jest. Ok, i sama još uvijek pokušavam shvatiti i imenovati što to jest ljubav, a što nikako nije.
Mnogi vele kako je ljubav slijepa i kako boli. Vođeni tom mišlju, mnogi prihvaćaju ogromnu tugu, nasilje, uvrede, verbalne šamare, pod izgovorom da uz sve što ljubav jest zna i boljeti. No, je li to istina? Je li ljubav uistinu slijepa i zna li zaboljeti? Odgovor na prvo i drugo pitanje je NE. Duboko vjerujem da smo svi "spušteni" na ovaj svijet kao čin savršene Ljubavi. S razlogom ju pišem velikim slovom, jer onaj na koga ja mislim i u koga vjerujem da je odgovoran za naš čarobni dolazak na zemlju je onaj koji Jest, koji je Ljubav. Svijet za koji smo se rodili, u kojem rastemo, razvijamo se, spoznajemo jest Zemlja Ljubavi. No, bez obzira na razna duhovna buđenja, toga mnogi nisu svjesni.
Zašto?
Odgovori leže u našim početcima u kojima smo predani u ruke onih koji grubo ili nježno, voljeno ili nasilno su prošli kroz ruke onih koje su ih dočekale na njihovim početcima. Mnogo toga usađenoga, predrasudnog, ignorantskog prenosi se s koljena na koljeno, a čovjek nikako da uvidi felere raznih uvjetovanosti od strane onih koji ga tome naučiše. Dječja dob bila nam je nevino razdoblje kada smo kristalno jasno osjetili čistoću savršene Ljubavi. Vidjeli smo svijet koji samo djeca mogu vidjeti. Osjetili prisutnost Onoga koji nas je i poslao da svojim bićem uljepšamo Zemlju Ljubavi. Međutim, jake struje, društva, sistemi, granice, učinile su svoj golemi i snažni utjecaj. Prepredeno se uvukavši u naše umne odaje, gradeći ormare s tisuće i tisuće ladica. Svaka ladica za nešto, u kojoj lako možemo strpati one za koje tako sigurno znamo što su, kamo idu, o čemu razmišljaju. Konstantnim otvaranjem ladica, trpajući u njih sinove i kćeri Ljubavi, mi smo za čistu ljubav (jer drukčija ni ne postoji) izgubili vrijeme. Izgubili vrijeme, ali "olakšali" si život interpretacijama kako ljubav boli i kako je slijepa. Nije ljubav ta koja je slijepa. Mi smo ti koji smo slijepi. Mi smo ti koji ne vide ljepotu onoga što nas okružuje, već klasificiramo sve i svašta, glumeći stručnjake za ljubavne odnose bilo koje vrste. Donoseći zaključke u svom fantaziranju, ne komunicirajući s glavnim likovima cijele priče. Provodeći sate i sate analizirajući bol, patnju, terete, umjesto da smo postavili sva ona pitanja koja nam tako teško sjede na srcu i bolno udaraju na našu dušu.
Anthony de Mello u svom djelu "Poziv na ljubav" rekao je: "Gledanje je preduvjet življenju. To je najteži zadatak koji ljudsko biće može poduzeti, jer traži stegu i pažljiv um, dok bi većina ljudi radije utonula u umnu lijenost, nego da se potrudi vidjeti svaku osobu i stvar iznova u svježini sadašnjeg trenutka."
Nije li to istina?
Koliki od nas teško odbacuju svoje uvjetnovanosti? Koliki od nas odbacuju sve one društvene, obiteljske, religiozne manipulacije, koje vode nezdravoj pokornosti, a nikako prema življenju ljubavi. Anthony de Mello također govori da odbaciti znači rastrgati se.
Odbacimo staru prljavu odjeću u kojoj je život smrdljiv i neudoban. Odbacimo sve ono i one na koje smo navezani. Ovdje smo da volimo otvorenih očiju, bezbolno, čisto. Ovdje smo da bismo voljeli sebe, ne glorificirajući svoje teške žrtve u kojima ostajemo u svim onim odnosima u kojima nam nanose emotivnu ili tjelesnu bol. Ovdje smo da bi sebi, svojim potomcima, svojoj djeci, pokazali da strahovanje nad svojim i njihovim životima nije izraz ljubavi i da oni nikako ne bi trebali biti razlog ostajanja u takvim odnosima. Ovdje smo kako bismo jasno vidjeli tko je tko, što je što. Ovdje smo kako ne bi stavljali ogromne ljuske na svoje oči, već skidali ih sebi i drugima koji slijepo lutaju po svijetu, zabijajući se u krive ljude, ulazeći u razorne odnose. Ovdje smo da gledamo i volimo.
Prestanimo vječito nalaziti izgovore za nemogućnost pokretanja s mrtve točke. Prestanimo se zaljubljivati u nasilnike, bivajući i samim time nasilni prema sebi. Operimo kaljužu takvog života koja nas samo lagano i sigurno vodi prema smrti, kako duševnoj, tako i tjelesnoj. To nije život, to je puko preživljavanje i čekanje trenutka kada će nam se život ugasiti. To je uzaludno potraćeni život, koji se nažalost nije uspio prisjetiti čistoće dječjeg srca. Koji nije uspio spoznati ulogu koja mu je namijenjena prije nego je fizički stupio na Zemlju Ljubavi. Taj život nije naučio kako je to uistinu biti sam, nenavezan, neuvjetovan, neovisan. Taj život predan je u ruke onih koji također slijepo lutaju.
Ipak, postoji dobra vijest.
Svjetlo uvijek pronađe način kako da prodre kroz tamne pukotine. Pitanje je jesmo li spremni duhovno, ljubavno trenirati i dozvoliti sebi postati svjesni kako je itekako moguće biti ono biće koje je u u svojoj biti i pozvano? Ne treba odmah praviti velike korake. Na svijet smo došli kao mala, krhka bića, onda su za početak dovoljni bebini koraci. Učimo se, laganim hodom, jedna noga ispred druge. Učimo se i prisjetimo se svoje prvotne životne uloge. Vjerojatno ćemo padati, pa ustajati, pa ponovno pasti i ustati. I tako nekoliko puta. Nema veze, svi ti padovi, sva ta samoća koja nas žalosti, donijet će ploda. Bit će to vrijeme u kojem će nam i duša na smrt biti žalosna, kada ćemo proklinjati Zemlju Ljubavi i ljutiti se na onoga koji nas je na nju poslao. No, ustrajnost, strpljenje i neodustajanje polučit će rezultate. Kao što rekoh i sama učim. I sama pokušavam shvatiti zakon ove Zemlje po kojoj hodam. Padam, ponirem, dižem se i ono najbitnije, nadam se.