Naši početci, naši prvi susreti s ovim svijetom direktno uključuju traganje, otkrivanje. Sve što nas okružuje želimo što bolje upoznati, spoznati, dodirnuti, znati. Postajemo mali istraživači i znanstvenici života. Tog trenutka ušli smo u neprekidnu vezu sa svijetom, ovim zemaljskim koji toliko želimo posjedovati, pa čak ga i sebi pokoriti. Od samih početaka ispipavamo što smijemo, koje su naše granice, smijemo ili ne, manipulirati, kako roditeljima, tako i cijelim sustavom koji nas tako spremno čeka sa svojim pravilima. Uključujemo sva svoja osjetila kako bismo što uz onaj animalni dio, koji je tako urođen i instinktivan, vidjeli što još možemo napraviti sa svojom slobodnom voljom i tim, kao razumom :).
Prikupljamo raznorazna iskustva. Iskustva koja su ili puna ljubavi ili straha koju su nam naši nemoćni odgajatelji nametnuli, ne znajući drukčije. Borimo se, uistinu se borimo. Nerijetko ono svijesno u nama ne zna što mu se događa, jer tijekom života (koji za mnoge znači loša prikupljena iskustva) mnogo toga smo potisnuli, štiteći se od boli, patnje, trauma.
No, je li to ispravno? Je li ispravno sakriti se od onoga što nas čini onima tko i što jesmo? Je li ispravno ili bolje rečeno dobro za nas, našu opstojnost da ignoriramo jasne znakove koji nam žele pomoći u življenju ispunjenog i kvalitetnog života. Kako bi Mooji, spiritualni učitelj rekao: "Istina je jednostavna, ali tragač je prekompliciran." Dragi Bog zna koliko sam i sama komplicirana i koliko već dugo vremena radim na otkrivanju sebe, radim na sebi, učeći, a opet još uvijek odbijajući sebi priznati određene stvari.
Čemu? Pobogu čemu? Jedna strana odgovora je jasna, a to je prokleti strah. No, s druge pak strane, straha za neke stvari uopće nemam, pa još uvijek ne mogu izgovoriti jednostavnu istinu. Ok, možda ju ne mogu izgovoriti, ali barem sam je svjesna. I to je nešto, zar ne? Možda izabirem "lakši" put i stavljam se u one ladice koje spomenuh u prošlom blogu. Možda mi je tako jednostavnije. Jednostavnije, no je li mi lijepo, donosi li mi to sreću? Ne!
Zbog koga da se stavljam u ladicu ili više njih? Razmislimo malo, zbog koga da to uopće činimo? Kako bi nas onda prihvatili ljudi? Koji ljudi? Krivi ljudi kojima nikako i nije mjesto u našim životima. Ljudi kojima smo se pokorili, jer želimo biti prihvaćeni. Prihvaćenost za takovu cijenu je uništavajuća i nikako nije prosperitetna za one koji se prodaju. Od sebe nikako ne smijemo činiti objekt, jer jednostavna istina nikako neće naći prostora u našim srcima, iako je ona već tu. Ona je tu, čekajući nas. No, mnogi potrate cijeli život ne pitajući se što bi mogao drukčije. Mnogi provedu život čekajući da se stvari, situacije i ljudi sami od sebe mijenjaju. Zapitajmo se, je li to moguće, kada ni sami nismo spremni na promjene. Očekujemo od drugih da mijenjaju sebe i svoj svijet, a mi bismo inertno čekali da se tek time promijeni i naš svijet. Ne, to tako ne ide.
Mi smo uistinu komplicirani tragači, koji većinu svoga života provedemo razmišljajući kako bi se drugi trebali odnositi prema nama, sustavu, prirodi, a da naša statičnost se nikada ne pretvori u bilo koji oblik kretnje. Kada je išta statično donijelo promjenu? Ljude i situacije prepoznajemo po njihovim plodovima, kakvi god oni bili, više sočni ili manje sočni. Istina je u nama, položena i prije našeg dolaska na svijet. I onaj poznati klišej da smo svi jedni, tako je snažno istinit. Zastanimo i razmislimo, duboko razmislimo o tome i spoznajmo da što god činimo sebi, to jedno, mi svi, duboko osjetimo posljedice ili pak plodove svakog pojedinca. Ne znam kako vi, ali rado bih da mi se duša ispuni plodovima nego okrutnim posljedicama koje vode u samo još veću kolektivnu i duhovnu propast. Ne zaboravimo da nitko od nas, bez obzira na monstrunske čine nije rođen kao čudovište. Postoji i tamna strana svijeta, koja lako proguta ono tjelesno, ono čovječe slabo. No, to nije ta ISTINA, jer nije jednostavna, već je samo primamljiva i garantira brzi užitak. Pitam sebe i vas, jesmo li za brzi užitak ili prekrasno vođenje ljubavi sa životom samim? Pitajmo se i o trenutcima koji nas čekaju nakon takvog općenja? Ljepše je buditi se u miru, s osmijehom na licu, bez tjeskobe i nemira.
No, iako je istina jednostavna, tragač je kompliciran. Patnja nas okružuje, ali mogućnost izbavljenja iz iste je moguća. Velim, proces je to koji traje i traje. Intenzivan trening je potreban. I samoj mi je poznato koliko puta sam bila kratkog fitilja, donosila odluke ne razmišljajući o posljedicama. Vjerojatno će se takvo nešto ponovno dogoditi, jer učitelji su to koji nas cijeli život potiču da rastemo. Ipak, moguće je donositi odluke koje su dobre samo za nas, nježno ih govoreći drugima, davajući im na znanje da sebe volimo, da sebe želimo zaštiti, kako bismo živjeli ono na što smo od samog početka i pozvani. Buditi svjesnost o sebi i svijetu oko sebe, dovodi do osobnog mijenjanja, njegovanja iskrene empatije (a ne one koju drugi tako olako govore da je imaju, jer uvidjeh da baš i nemaju), spremnost čuti sebe i drugoga i konačno shvatiti jednostavnu istinu. Nemojmo se bojati krenuti svojim putem, putovati ispod neba, praćeni suncem ili mjesecom i zvijezdama, pri tome obogaćujući svoj unutarnji svijet. Sve su to putovi našeg ostvarenja, dobivanja odgovora, voljenja.
Dok sve ovo pišem, sjedim u autobusu koji me vozi prema Zagrebu. Nakon toga, svoj put nastavit ću prema Varaždinu, prema nekim novim iskustvima. Stoga, ovaj tekst nastaje prvenstveno kao jedna velika natuknica koju pišem sebi, ali dijelim ju i s vama, jer nikada se ne zna što će kome nešto sjesti, zazvučati i biti rečeno u njihovom pravom trenutku.
Želim vam svima dane radosnog otkrivanja istine, ljubavi prema sebi i prema onima koji vam trenutno ili pak dulje vremena nisu dragi. Trenirajmo zajedno, jer vrijeme je za buđenje. :)