No tags yet.
Nedavno sam čula nekoga kako je pokušao objasniti jedan odnos između muškarca i žene (odnos koji nije uspio) kroz dvije riječi - privremena bliskost. Nakon što sam čula ove dvije nespojive riječi, pomislila sam koje je sad ovo sranje. Privremena bliskost. Još jednom - privremena bliskost. Što je pobogu to? Ili si mi privremen ili si mi blizak. Zar je došlo do toga da ćemo dvije krajnosti spajati kako bismo opravdali odnos koji je bio površan, plitak, sebičan, hedonističan, sve samo ne blizak. Nije li bliskost nešto što se gradi godinama, pa opet mnogi u tome ne uspijevaju? Nije li bliskost ono kada me prihvaćaš kakva jesam, a ja prihvaćam tebe kakav jesi, bez obzira na sve silne nedostatke koje kao osobe nosimo kroz ovo što se život zove.
Dosta sam razmišljala nad ovim riječima. Pokušavala im dati značenje. Pokušavala im dati opravdanje i važnost da takvo nešto jest moguće. No, moj um, moje JA to nikako nije moglo pojmiti. Na kraju sam došla i do zaključka da ni ne želim takvo nešto shvatiti niti pojmiti. Ne želim još jednom ne-odnosu dati definiciju koja uopće nema svoju validnost.
Ušetati u život nam može svatko. Pravila, u biti, nema. Iako se kunemo da mnogo toga ne želimo i
da na mnogo toga nema šanse pristati, to se ipak (nažalost ili na sreću) dogodi. Pristanemo, na ono malo zadovoljstva, niskih strasti, bolesnog očaja, dozvoliti razoriti sebe i odnose oko sebe. Dozvolimo očaju da prevlada kamuflirajući se u nadu. Prokleta nada! Na dužnosti je i kada ne treba. Obmanjuje nas, a mi joj se tako lako prepustimo, misleći da ćemo doživjeti najveću ljubavnu priču našeg stoljeća.
No, ne zaboravimo sljedeće.
Upoznajemo nekoga, tko dolazi sa svojim osobnim teretom, patnjom, boli, razorenim odnosom. Mnogo toga ta osoba nama prozbori na samom početku. Mnogo toga, uistinu. No, jesmo li čuli u potpunosti ili smo isključili snimalicu u našem umu koja ne čuje istinu i uključili onu snimalicu koja čuje samo ono što bismo mi htjeli da je rečeno?
I što se onda dogodi? Pod izlikom nade, onoga da ovoga puta smo iznimke, mi pristajemo na odnos koji nas ne vodi nigdje, nego samo zadovoljava onu drugu stranu koja je od samog starta bila iskrena, te jasno i decidirano izjasnila svoje osjećaje. Osjećaje, stavove, stanje uma koje nam od samog početka kucka po glavi govoreći nam da s nama ne želi graditi odnos. Barem ne odnos u onoj ljepoti koju smo mi u svojoj fantaziji zafantazirali. Sranje! Da!
Ali, nemoj mi zato govoriti da je to bila privremena bliskost. Bliskost je najintimniji i možda čak krajnji osjećaj i stanje u vezi. Bliskost je nevjerojatna, ali stvarna postojanost onih koji su odlučili zajedno putovati kroz život. Ne spajaj mi bliskost s riječju PRIVREMENOST. To je nespojivo. Ako si privremen, onda su tu kratko, za svoje ili moje potrebe. Onda si ili smo tu, da netko nekome uništi nadu da možda postoji odnos koji će biti iznimka. Vjerojatno postoje oni koji tu privremenost mogu tako olako prihvatiti i uživjeti se u tu privremenost, u taj odnos koji pleše i vodi prividnu ljubav dok obojima ne dojadi. Svaka čast ako netko tako uspijeva. U biti, povlačim i tu - svaka čast. Kakva čast i kakva svaka čast, ako pristaješ samo kopati po nečijim osjećajima, umu, nanovo se otvarajući, a ono ne urodi ničim. Svatko nastavi svojim putem, kao da nije došlo do tjelesnog i emotivnog spajanja. Vječno se zadovoljavajući mrvicama, tek taknutim dodirom koji nas je na tren podsjetio da smo živi i željni ljubavi. Odnos koji nas samo nanovo podsjeća kako smo željni partnerstva, razumijevanja i te famozne bliskosti.
I onda, taj privremeni odnos, mi ponovno pohranimo u svoje uspomene, sjećanja. Povremeno se hraneći, izvlačeći iz ladica povremenog, ali nikako bliskog.
Jesmo li ponovno potrošili vrijeme u blesavoj i nestvarnoj nadi? Jesmo!
Bome jesmo!
Mislili smo da je konačno svanuo onaj dan u koji su nas svi tijekom godina uvjeravali da ćemo ga doživjeti. Dan kada je u naš život ušetao onaj koji, ne mora nužno biti naša srodna duša, već duša koja će hoditi zajedno s našom. Suputnik naše duše, koji ne ostavlja, koji ostaje, koji se trudi, koji će u konačnici voljeti i pomoći da ovaj život doživljavamo ne samo kroz svoje oči, već i kroz njegove, njezine.
To se nije dogodilo. On, ona bio/la je samo privremen, ali nikako blizak. Nikako blizak. Iako smo međusobno disali i osluškivali svoja tijela koja su opušteno ležala jedno kraj drugoga, to je bio samo trenutak. Iako smo izmjenjivali misli, nanovo otvarali svoje privremeno zacijeljene rane, to je bio samo privremeni lijek. Iako smo se intimno darovali i u tom darivanju je netko pomislio da je to darivanje od velikog značaja, to je bio samo sex. Potreba koja nas tu i tamo podsjeti da smo živi, poželjni, ali samo privremeno.
Netko uvijek ostane u suzama, prikrivajući ih na razne načine. Netko uvijek ostane u osami svoje noći, nanovo prikupljajući dijelove sebe, kako bi se ponovno sastavio, u nadi da će bliskost jednoga dana se i dogoditi.
Sva sreća na onima koji nas okružuju i koji nisu privremeni. Sva sreća na onima koji ipak hode s našim dušama i koji su ovdje da ostanu. Sva sreća na onima koji su stavljeni na naše pute i koji ljube naš život i darovane dane, tjedne i godine. Bez obzira udaljili se od mjesta u kojem obitavamo, blagoslovljeni smo i nadasve sretni što možemo ponijeti njih i poslati molitve u nebesa za njihovo postojanje, njihovu ljubav, njihovu brižnost. Oni su onaj ponovni podsjetnik kako ovim svijetom ne hodimo sami. Oni su oni koji i u najtamnijim trenutcima pošalju poruku ili poziv nježno "vrišteći" da smo mi njihove osobe koje vole i cijene što smo upravo mi bitni sudionici njihova života.
Svi oni drugi, hedonisti, sebični, bolesno očajni, prevaranti, robovi svoje patnje, niskih tarifa i slijepci, za njih dignimo čaše ili pak sklopimo ruke i recimo: "Bog vas blagoslovio", jer ne možemo baš sve i svakoga razumjeti. Osobno, nisam tako velik čovjek. Barem za sada.