top of page

Počivaj(te), a druge ostavi(te) na miru


Kroz njezine oči, oči djeteta, svijet bijaše ogromno mjesto. Mjesto na čiju scenu je stupila, rodivši se jednog svibanjskog dana. Kome li je sve donijela radost time što je rođena? Tko se istinski veselio što novo biće mijenja dotadašnji tijek života? Prolazeći stazom života, osjećala je i znala tko joj se raduje, čije srce kuca zajedno s njezinim. Iako su mnogi na tom putu griješili, stišavajući je, teško prateći osobu u koju je izrastala, znala je tko od nje nikako neće otići. Ne, ti odnosi nisu bili savršeni, još uvijek nisu, ali koji jest. Ti odnosi su vjerojatno dodatno zakomplicirali njezinu stvarnost. No, znala je, zna i danas, tko ostaje s njom i uz nju.

Ipak, čeznula je!

Toliko je čeznula, te prva riječ koju je izgovorila glasila je TATA. Jesu li to bili samo bebasti slogovi i gugutanje, nije važno. Važno je ono što je izgovorila, onog kojeg je zazivala, a njega nije bilo. Niti jedan životni događaj nije bio uljepšan njegovom nazočnošću. Upražnjeno mjesto, kojeg su svi tako zorno primjećivali, ali su njegovu odsutnost komentirali izvan njezinog čujnog dometa. Da, svijet je za njezine oči bio ogromno mjesto, ali ona je itekako bila svjesna onog mikrokozmosa koji je nedostajao. Često se osjećala kao djevojčica sa šibicama, koja bi osluškivala one druge, kompletne obitelji. Nije znala za njihove nedostatke. Ono što je ona primjećivala jest da su svi na broju, da su svi zajedno i odrastala je s uvjerenjem da su se svi voljeli. Ah, te dječje oči, taj dječji, nevini um. Čisto promatra, čisto vidi, vjerojatno onu sliku koja bi uistinu trebala biti ostvarena, svakodnevno prisutna.

Njezin život nije poznavao čvrstu mušku figuru. Sve što je ona, kao dijete o njima znala, temeljeno je na njezinom opažanju. U njezinoj obitelji nije bilo "hlača", oca na čije bi cipele popela svoje malene nogice i plesala na zajedničku im pjesmu. U njezinoj obitelji nije bilo one snažne muške ruke, koja bi ju nježno pomilovala po kosi. U njezinoj obitelji nije bilo muških usana koje bi ju roditeljski ljubile po obrazu. U njezinoj obitelji nosile su se "haljine", ali ne sjeća se da su osobe koje su ih nosile bile pretjerano životno zadovoljne.

A ona?

Ona je tražila ljubav pod svakim kamenom, često bivajući tim kamenom udarena. Udarena u srž, emociju, u svoju čežnju. Napuštena, mnogo puta odbačena, ali uvijek s ogromnim osmijehom na licu. Osmijehom za sve druge, a i osmijehom za samu sebe. Borila se! Borila sa svojim demonima, dok su drugi uzimali ono što bi njima u tom trenutku odgovaralo. Dozvolila je! Misleći, ako samo još ovog puta otkine dio sebe, za prijatelja, rodbinu, muškarca, možda, bit će ne-ostavljena. Bit će voljena! Možda će i on doći. Onaj kojeg nikada nije bilo. Onaj, kojem su pokušaji uspostave kontakta bili tako jadni, emotivno siromašni i neuspjeli. Ipak, davala je priliku. Odrastajući, hodeći prema zrelosti, odlučila je otvoriti vrata sebe. Onaj čija stanica ju je uvelike oblikovala, nanovo je imao priliku NJU upoznati. Svi ti traljavi pokušaji, ostavili su ju ponovno i nanovo na početku, razorenu, u pokušaju da povrati vjeru u ljude, u muškarca, u oca, u Boga.

Još uvijek je na tom putu, silno se trudeći ne djelovati po ustaljenom obrascu one koju je obilježio nedostatak onoga koji joj je uvelike trebao pokazati i naučiti ju kako ljubi otac, kako voli muškarac, kako se poštuje žena. Njegovi traljavi pokušaji "slavno" su završili njegovom smrću. Slavno, jer iako sahranjen, ona je ta koja još uvijek nije ga ukopala kako i priliči. Ona je ta koja ga još uvijek drži vrlo stvarnim, vrlo živim, psujući mu svaki put kada u muškarcu odabere upravo njega. Onoga kojeg nije poznavala, a opet ga tako proniciljivo znala. Živo je zapazila sav onaj život u kojem ga nije bilo, kojeg je proživjela u boli od velike usamljenosti. Njezina usamljenost i bol postale su njezine unutarnje prijateljice. Na glas ih previše ne govori, pogotovo ne pred strancima. Razlog zbog kojeg ostaje u šutnji jest taj kako nema pravo žaliti se na tu, svoju bol. Ta bol nemjerljiva je s ogromnom patnjom svih drugih, ali ne i njezinom. Sve druge patnje, bolesti, nemiri imaju veću validnost od njezine. Naravno, taj dojam ona fantazira. Ona je sebe naučila mjeriti bol, misleći kako još uvijek nije došlo vrijeme za nju, njezinu sreću, njezino zadovoljstvo.

No, ona zna i umije biti i sretna i životno zadovoljna. Ona zna iskreno se smijati, zabavljati se, voljeti svoje bližnje, svoje prijatelje. Sve to ona zna. Sve to ona i jest iskusila. Ipak, njezina bazna bol, njezina temeljna patnja još uvijek umije zagospodariti njezinim svijetom. Ona se tada povlači u svoj svijet, zatvori vrata pred mnogima. Povjeri se probranima (često to bude četvrtkom - razlog njoj poznat :)), ali nikada do kraja. Nikada do same boli. Nikada tako golo, jer boji se hladnoće, izloženosti i suočavanja one zadnje sahrane, onog zadnjeg ukopa. Kada će konačno ona biti ta koja će pustiti mrtve da počivaju, a sebe dovesti u stanje mira. Kada će polizati svoje rane, snažno se uspraviti, pogledati još jednom prema dolje, prema lijesu svoje prošlosti i prekriti ga zemljom. Nedostajat će samo svijeća. Ona svjetlost koja će prošlost odvesti u zagrobni svijet, a sadašnjost osvijetliti, te joj time pokazati put u budućnost kojoj se uvijek nadala. Njezina dječja nada nije umrla. Još živo hodi, stvarajući uz bol, životne plesne korake. Nerijetko joj se čini da upravo taj čudni ples boli i nade, patnje i nade, čini nju čvršćom, jačom, ma što god drugi o tom mislili.

Trenutno, ona se nada kako i ovo sve će proći, te će ona konačno zapaliti onu najvažniju svijeću i pomoliti se za sve. Za sve one kojima je dozvolila uzeti ono najbolje što može podariti, dodjeljujući im bitnu ulogu svoga životnog scenarija (još uvijek traje edukacija za životnog redatelja).

No, bolje je zapaliti svijeću, nego proklinjati tamu, zar ne?

Single post: Blog_Single_Post_Widget
bottom of page