Susresti se sa...sobom

Oduvijek sam vjerovala da svaki susret u čovjekovu životu je bitan, točnije od velike važnosti. Iako smo mnoge susrete tijekom godina zaboravili, potisnuli, sahranili, itekako su se dogodili s razlogom. Razloga je nebrojeno. Neki od njih bili su tek dodiri svjetova kako bi nas ili usporili ili na tren uspavali i time spriječili naš dolazak na ona mjesta koja nam ne bi donijela nikakvo dobro. Neki od tih susreta bili su ugodni, topli, nježni, dok su drugi djelovali vrlo uznemirujuće, tjeskobno i razarajuće. Neki pak susreti pretvorili su se u duge sastanke, bdijenja jedno nad drugima, jer nitko od sudionika nije imao hrabrosti otići, napustiti prostoriju i privesti susret kraju. Kakva god da je bila priroda tih susreta, uvijek bi ušetala u naš život kako bi nas nečemu podučila, upisujući nove lekcije u našu knjigu života. Stranice se tako godinama popunjavaju retcima i poglavljima, ostavljajući najzanimljivije štivo koje će ljudska ruka ikada napisati. Život piše drame, rekao bi suprug moje prijateljice. I u pravu je. Piše i drame i komedije, razne književne vrste koje su toliko jedinstvene i poučne.

Jasno mi je kako mnogi susreti nam nisu odmah shvatljivi. Ne razumijemo čemu dolazak ili odlazak nekoga. Ne razumijemo zašto je netko prohujao kroz naš život, odnoseći nam tek sagrađenu životnu kućicu u koju smo se tek ugnijezdili, ne tražeći previše od života, tek mir. Ne razumijemo zašto netko, tko isto tako pokušava živjeti od svojih susreta, uništava naše unutarnje prostore, ostavljajući nas smoždene, umorne i poprilično uništene. Da, ne razumijemo odmah. Nažalost, neki neće nikada razumjeti.

Zašto je tomu tako? Zašto ne razumijemo blagodat i onih ne tako ugodnih susreta? Zašto i poslije mnogo godina otkako se susret dogodio, mi uporno upiremo prst u njega ili nju ili pak ignoriramo nevjerojatnu važnost tog susreta?

Razmišljajući nad svojim susretima, od onih najminornijih, najtrivijalnijih, do onih krucijalnih, došla sam do nekih svojih, osobnih zaključaka. Ne znam jesu li ispravni. Ne znam jesu li istiniti, ali su moji i za sada (a čisto sumnjam da će se to promijeniti) u njih vjerujem. U biti, još uvijek ne znam i nisam sigurna da upravo ti najtrivijalniji susreti nisu odigrali i najvažniju ulogu u određenim poglavljima moje knjige života. Smatram kako svaki dodir, zagrljaj, riječ stranca (bila ona ugodna ili bolna), udarac, suosjećanje, poniženje, poljubac, zagrljaj, vođenje ljubavi, sirovi muškoženski odnosi, nježni muškoženski odnosi, grubost, prisutnost prijatelja, nesmotrenost, namjerna povreda, izdaja (slobodno sami upišite sve one susrete koje ste doživjeli ili još uvijek doživljavate) imaju svoju bitnost, važnost, vrijednost, poruku. Da, mnogi susreti nisu odmah shvatljivi i velim, mnogima nikada neće ni biti. Oni koji ne pridaju važnost svemu onome što se dogodilo ili trenutno događa u njihovim života, nisu se nikada susreli sa sobom. Poznajem ljude koji će radije svoje dragocjeno vrijeme provoditi razmišljajući o tuđim osobnostima, a da pri tome neće biti nešto vrsni poznavatelji ljudske psihe. Upirat će prstima u tuđe pogrješke, prozivajući ih raznim imenima, a da siroti nisu svjesni da time opisuju samo jednu jedinu osobu, sebe. Vrijeme koje su utrošili "ukrašavajući" druge pridjevima koje još naš hrvatski jezik i ne poznaje dobro, uništavat će sebe, sustavno dio po dio, dok ne budu zatrovani, bolesni, na izmaku snaga.

Jesam li i ja jedna od njih? Oh, itekako da jesam. Priznajem. Ne pišem si hvalospjeve. I ne, nije jednostavno ovaj tekst pisati u "ich formi", jer svjesna sam kako time skidam svoje slojeve i stojim gola pred nepoznatim ljudima. Pojavljuje se sram, pojavljuje se stid. No, mudra sam toliko da ipak ne pišem o onim ludostima i manama koje su rezevirane samo za one koji me znaju i prihvaćaju. Hvala im za to :)!

Ovim rečenim, lakše mi je verbalizirati zašto neki, pa tako nekada i ja, ne zastanemo nakon susreta koji nas je promijenio ili nas mijenja. Stati pred ogledalo u kojem se jasno zrcali naš lik, imamo priliku reći, sami sebi koji vrag nas tjera da činimo sebi loše ili da okuražimo svoj put kojim smo krenuli prema kvalitetnijem životu. Uvijek, ali baš uvijek imamo priliku susresti se sa sobom. Susresti se s najvažnijom osobom svoga svijeta. Znam, mnogi će reći, kako je najvažnija osoba njihovog svijeta njihovo dijete, njihov partner, ili tko god već. No, ne! To nije istina! Stojim iza toga, iako još uvijek učim kako biti sebi najvažnija i ne prodavati se za ono malo ljubavi. Prije nego itko krene upirati prst u mene i ovu moju izjavu, molim da prvo zastane i razmisli. Ako se nikada, baš nikada ne susretnemo sa sobom, duboko ponirući u svoj svijet, koji bi trebali najbolje poznavati, kako onda možemo biti kvalitetni za druge? Kako onda netko, tko sebe ne pozna (a glasno psihoanalizira druge) može biti kvalitetan partner, kvalitetan roditelj, kvalitetan prijatelj? Njihova glasna i nerijetko netočna psihoanaliza drugih, poput virusa prijeći će na njihove potomke, partnere, prijatelje, kolege. Ne susresti se sa samim sobom, znači ne poznavati ne samo sebe, već i druge. Stalna očekivanja koja imamo od svoje djece, partnera, društva, očekivanja su koja ni sami ne možemo ispuniti.

Hm!

Ako već ne možemo sami, zašto mislimo da će svi drugi moći? Nismo li mi najmoćnija persona svoga kozmosa? Nismo li poslani, rođeni, kako bi ostvarili svoj puni potencijal, te time, ispunili svoju, ponavljam, svoju svrhu. Ne svrhu roditelja, prijatelja, društva, religije, već svoju svrhu. A kako otkriti svrhu ili ju barem načeti, ako nikada, baš nikada, ne odvedemo sebe na randevu? Kako otkriti išta o sebi, ako nikada ne poslušamo glas koji viče ili u snovima, ili u znakovima ili u ljudima koji nas neizmjerno vole? Kako, ako ne vidimo dar u svakom susretu, makar ostavio i gorak okus u ustima?

Kako?

Jednostavno! Otvorimo se! Iako priznah da sam i ja jedna od onih koja ima očekivanja od drugih, jedna sam i od onih koja se voli susresti i sa sobom. I bolno je! Oh, itekako je bolno! Sam Bog zna koliko smo razgovora On i ja vodili, vodimo i koje ćemo tek voditi. Iako se razočaram u druge, znam da je to isključivo zato što nisu učinili ono kako moj sustav vrijednosti smatra da bi se trebalo učiniti. Smiješno, zar ne? Da, smiješno je, ali ponekad i vrlo bolno, tjeskobno, usamljeno, neshvaćeno. Trebamo si također posvijestiti da imamo i pravo osjećati. I tu dolazimo do onog prijelomnog trenutka. Kada krenemo osjećati, zastanimo, udahnimo, spustimo te ruke i prste koje su brzinom svjetlosti krenule upirati prste u druge i susretnimo se sa sobom. Daj si taj odgovor, pljuni ga van. Reci samom sebi zašto se tako osjećaš. Reci si i najprljaviju i najmračniju misao. Vrišti, plači, stisni šake, prodri u sebe, napni se, osjeti bol, plači i dalje, psuj (ako je potrebno), klekni, digni glavu prema nebu, moli, pogledaj se u ogledalo, uperi prst u sebe, nastavi plakati i nikako, tijekom cijele te borbe, ne zaboravi disati. Diši, podsjeti se da si živ, prisutan, još uvijek ovdje.

A onda, kada borba prođe, kada odradiš i taj, još jedan u nizu susreta sa sobom (jer bit će ih još, vjeruj mi), sjeti se, ima onih kojima si bitan, kojima možda tek postaješ bitan, koji vide dobrotu i svjetlost u tebi. Od takvih ljudi ne odlazi. Daj si priliku, daj im priliku, jer nakon susreta sa sobom, susret s njima je uistinu blagoslov. Vjeruj!