No tags yet.
Samoproglašeni bogovi, što mislite tko smo mi? Ovce koje će slijepo slijediti sve ono što vi svojom (ne)moći pokušavate nametnuti. Vrijeme dolazi da vas se skine s trona. Od samih početaka, netko je odlučio staviti etikete na tek rođenu djecu. Rođenjem u koži različitih boja, ispod raznobojnih zastava i religija, različitih spolova, oblijepili ste one koji su tek nogicama i rukicama dodirnuli ovaj svijet. Planovi kako ih odgojiti i u koje ladice ih staviti, ispod kojeg nazivnika, vjerojatno su skovani i prije vašeg rođenja. Etiketiranje se poput tihog ubojice provlačilo iz generacije u generaciju. Zašto ste onda zastali u srednjovjekovnom razdoblju i niste si dozvolili evoluirati?
Zašto, pobogu, zašto?
Zbog svojih strahova ili oholosti, znajući kako ne možete umaći vlastitom i ukorijenjenom etiketiranju. Stoga ste odlučili zastrašiti druge, kako ne biste samovali u vlastitim noćnim morama. Sadomazohizam vas je ponio i odveo u perverzne sfere kojima mučite one koji bi svojim dolaskom na svijet konačno mogli učiniti velike promjene.
Mnogi i čine te promjene. Nažalost, plaćaju veliku cijenu boreći se protiv vjetrenjača, a plodovi se naziru tek nakon što i sami ostave ovaj svijet. Krvlju plaćaju svoj boravak na Zemlji, kako bi ta krv donekle natopila one dijelove društva kojima je potrebna zdrava atmosfera. Prolit će se krv u ime ljubavi, društvenih promjena, prihvaćanja različitosti. Prolit će se možda i uzalud, a njezin trag isprat će tuđe bljuvotine, tuđa sranja. Nažalost, izginuše mnogi u ime ideala, u ime drugih, nijemih, slabih, poltrona, jadnih beskičmenjaka koje su učili da je bolje šutjeti, nego se bosti s rogatima.
Od početka su nas klasificirali, te nas nazvali jačim i slabijim spolom. Djevojčice su plahe, nježne, a dječaci ne plaču. Oh, kako krivo!!! Od samog početka dodijeli su nam ulogu. Ulogu koja ne priliči našim osobnostima. Jedva da itko prepozna našu osobnost. Jedva da nas poznaju. Ne, oni (roditelji, učitelji, društvo) od nas imaju određena očekivanja. Stoga, kada dijete pokorno vrši svoju dužnost, nazivaju ga dobrim. Ako se oglasi na neprimjeren način, valja se u blatu, otkriva svijet, a kasnije i svoju seksualnost, onda on/ona nije dobro biće, već zločesto. Nešto mora da je krenulo po zlu, ako se netko pokušava otrgnuti iz dodijeljene mu uloge, jer...
Tko je još vidio da djevojčica voli muške igračke, a da dječak u svoje ruke primi lutkicu s dugom kosom? Tko je još vidio da se djevojčica bori protiv nasilnog dječaka i zadaje mu udarac koji će pamtiti dok je živ? Tko je još vidio da dječak plače i pokušava reći velikima oko sebe koliki strah nosi u sebi, jer ne može ispuniti očekivanja svih tih nedozrelih velikih ljudi? Da, mora da je nešto zaista pošlo po zlu, jer su djeca pokušala verbalizirati svoje osjećaje. Kako su oni maleni, te time životni ignoranti, veliki ih ušutkavaju.
Odrastaju, misleći kako njihove dodijeljene uloge su uistinu one koje moraju živjeti, ne doživljavajući slobodu i život u punini. Probati živjeti drukčije, znači, sagorijeti, biti u vječnoj borbi protiv onih koji bi te trebali voljeti samim time što postojiš. Preispitivati život, ponirati u sebe, napraviti rezove, krenuti ispočetka, neudati se ili neoženiti se, razvesti se, ne imati djecu, ulagati u sebe i nadograđivati se onim znanjem koje ga/ju zanima, etiketiračima je to ekvivalent zlu. Izaći iz uloga, sići s pozornice ropstva, ušetati u slobodu i živjeti život punim plućima, znači pobunu protiv samoproglašenih bogova.
"Sretni ljudi izgrađuju svoj unutarnji svijet; nesretni ljudi okrivljuju svoj vanjski svijet."
T. Harv Eker
Rušimo samoproglašene bogove, time što ćemo živjeti autentično, svidjelo se to drugima ili ne. Izgrađujmo svoj unutarnji svijet, makar svakih nekoliko mjeseci upadali u živi pijesak koji bi nas najradije progutao i predao nas tami. Ne okrivljujmo sebe. Ljudi čine raznorazne izbore. Svi oni su tu kako bi nas naučili što je istinska sloboda, kako se do nje dolazi. Nerijetko su to izbori koji nisu donijeli unutarnju radost, ali su nas itekako pripremili za ono veliko što tek treba doći. Vjerujte mi, samoproglašene bogove ne zanima vaše mišljenje o njima. Siroti, ni sami ih nemaju o sebi. Igrajući uloge u koje su se tako vješto uživjeli, zaboravili su razmišljati. Samoproglašeni bogovi ne preispituju svoju savjest na kraju dana. Oni se poput farizeja u Hramu, hvale svojom umjetnom religioznošću, svojim egom. Često puta ostavljajući mnoge iza sebe koji se osjećaju posrano, jer su još uvijek slabi za konačni vrisak kojim će poroditi novog sebe. No, posrano ne ostaje posrano zauvijek. Sve se može očistiti. Život se može očistiti od krivih ljudi, uloga, prošlosti, strahova. Smrad i ustajalost kojom mnogi žive, žešćom katarzom mogu itekako dobiti svježinu koja će iza sebe ostavljati zamamni miris slobode. Očišćeni potaknut će druge, dati im vjetar u leđa, kako bi i oni stali ispod slapa koji će sprati sve ono prljavo što je tijekom mnogih godina na njih naneseno.
Svi, ali baš svi imaju tu priliku. Čak i samoproglašeni bogovi. No, izgraditi pravog sebe zahtijeva vrijeme, disciplinu, duhovnu higijenu, ljubav prema sebi. Načina je raznih. Mudro odlučimo koji je to put, način, metoda koja će nam donijeti kvalitetnu izgradnju unutarnjeg svijeta. Slojevi i ljuskice, postepeno se skidaju. Bit će oko nas i onih koji će uvijek čuvati naša leđa i biti uz nas kada je najteže. Sve su to lijepi putnici na koje ćemo nailaziti. Ipak, jedini putnik koji treba stići na svoj cilj smo mi sami. Bez etiketa, spola, nacionalnosti, religije, boje kože. Mi, savršeni u svim svojim nesavršenostima. Mi, koji hranimo i dobre i ne tako dobre dijelove sebe. Mi, koji se previše osuđujemo. Mi, koji bez obzira na društvene norme, želimo ići naprijed, onim putem, koji ćemo sami utabati za sebe. Ako netko poželi biti naš suputnik, prihvaćajući nas takvim kakvim jesmo, uvjerena sam kako ćemo i sami učiniti isto. Slobodno hoditi s najboljim prijateljem, ljubavnikom, partnerom do one slobode koja dozvoljava disati vlastitim ritmom.
SLOBODA je biti svoj bez ičijeg dopuštenja.