No tags yet.
Bio si lekcija, a ja te zamijenila za srodnu dušu...
Znate onaj osjećaj kada upoznate nekoga, tko vas omami, zgrabi, zaljulja tlo pod nogama? Taj netko može biti osoba čija energija vam odgovara na raznim razinama. Ta osoba može biti ona s kojom silno želite provoditi vrijeme i razmjenjivati svoje spoznaje, misli, nutrinu. Možda vas je nevjerojatno seksualno privukla i ne možete dočekati trenutak kada će vaša tijela zajedno drhtati, blisko spojena u balonu strasti i tjelesnosti. Ili pak, to je osoba s kojom razgovor o duhovnosti, umjetnosti, stvaranju, kreiranju vas oboje dovodi do ekstaze i ne želite ništa drugo, doli takovu razmjenu.
U svim tim trenutcima koji mogu biti obojani raznim nijansama, vi pomislite kako je u vaš život ušetala srodna duša, osoba poslana od Boga kako bi vaš svijet začinila nečim novim i konačno nečim trajnim.
Svjetovi nam se tada krenu ispreplitati, stvarajući nova iskustva, mijenjajući nas ili barem tako mislimo. Opuštamo se, dozvoljavamo svojim štitovima da se otope pod toplinom onih koji su tako značajno ušetali u naše živote. Dozvoljavamo si biti šareni, svoji, darivajući se na životnom pladnju, vjerujući kako je konačno naišao prijatelj, partner, ljubavnik, učitelj, onaj koji ostaje, koji je namijenjen kako bi jedno drugome obogatili živote. I prekrasno je vjerovati, opustiti se, imati povjerenja u život, u nova iskustva, u Boga. Prekrasno je ponovno se osjećati živim, poletnim, ekstatičnim. Gledamo očima djeteta, očima ljubavi, misleći kako onaj koji stoji preko puta nas je onaj koji u nama budi sve ono što smo toliko puta u svojoj mašti jasno vidjeli, ali se nismo usudili prihvatiti kada je život konačno to sve i ponudio.
Ovdje ne govorim samo o ljubavnim odnosima, već o odnosima bilo koje vrste, koji su čovjeku toliko potrebni, jer potrebni su mu ljudi. Potrebna mu je razmjena riječi, pogleda, misli, uvrnutosti, dodira, zagrljaja, u konačnici i tijela. Sve ono što čovjek većinu svoga života vjeruje kako je upravo to ono što će ga učiniti sretnim, zadovoljnim, živim.
U takvim odnosima, čovjek lako odluta, uroni, predajući sebe u toj mjeri da sebe i izgubi. No, nema goreg kada čovjek sebe u bilo kojem odnosu izgubi. Dajući moć drugima da upravljaju našom duhovnosti, našom umnosti, našom seksualnosti, je put gubljenja sebe. Put razdvajanja svih onih elementarnih dijelova koji su prijeko potrebni kako bismo opstali, neometano živjeli život koji nam je tako nesebično namijenjen. Velika očekivanja stavili smo na one kojima smo se opčinili, jer su nam početni susreti bili nenadmašivi, čarobni, pa čak i spiritualni. Toliko smo se zanijeli, da smo ih nazvali srodnim dušama. No, kada bismo bolje i iskrenije zavirili u sebe, podsjetili se na prvotnu sliku onoga kojeg priželjkujemo, vidjeli bismo kako taj koji je ušetao nije naša srodna duša. Da, nije srodna duša, ali je zato veliki učitelj. Učitelj života. I upravo njima treba naveliko zahvaljivati.
Zahvaljivati im s velikim osmijehom, dubokim naklonom, jer kroz njih i putem njih uručen nam je veliki dar. Dar, koji kako se svakim danom sve više i više odmotavao, pokazivao nam je na što nikako ne bismo smjeli pristajati. Veliki učitelji života nas uvelike podsjete i ponukaju na razmišljanje o vlastitoj vrijednosti i dostatnosti. Iako u početku nije vidljivo, jer je sve još uvijek tako savršeno, dolaze one ne tako lijepe riječi, situacije za koje pomislimo kako će nas ponovno unazaditi. Njihova ranjivost ili preveliki teret naših očekivanja usmjerenih prema njima, poput tihog ubojice, počet će uništavat našu nutrinu, psihu, a u konačnici i naše tjelesno zdravlje. No, samo će početi. Ne dozvolimo im sebe do kraja.
Kako su oni onda veliki učitelji, pitate se? Prije nekoliko mjeseci i sama sam pomislila i snažno vjerovala kako osoba koja je ušetala u moj život je od Boga poslana kako bi ostala. Ne znam jesam li vidjela barem djelić crvenih zastava koje su me pokušale svojim vijorenjem upozoriti na opasnost ili ih nisam vidjela uopće. Znam koliko god me odnos veselio, strašno me i crpio. Paradoksalno, znam. Mislila sam tako mora biti, jer tako će biti kvalitetno. Oh, bila sam tako u krivu. Mjeseci su prolazili, emocije su varirale, misli su ludjele, prošlost je isplivavala. Nakupljala su se iskustva, a ja bih sve to pravdala onim da nas je Bog spojio i da tako treba biti. Bio je to ulog za ljepše i bolje dane.
Bila sam u krivu, ali ne i kriva. Nitko nije bio kriv, nitko i nije kriv. Polako uviđam kako je on, kao i mnogi drugi ljudi, tzv. prijatelji, kolege, stranci, ja, su naišli kako bi sa sobom donijeli škrinju. Znamo svi što se u škrinjama krije. Blogo! Bez obzira na veličinu škrinje, i težinu blaga, vrijedno je. Stoga, bila sam u pravu kada sam vjerovala kako nas je Bog spojio. Pogriješila sam u onom drugom dijelu uvjerenosti. Nije naišao kako bi ostao, već kako bi me naučio lekciju. Koliko god obuzeti bijesom, prijezirom, možda čak i mržnjom, mrena će nestati, a mi ćemo progledati. Jasno, kristalno, čisto vidjeti kako na kraju svega imamo sebe. Vratit ćemo se našim istinskim bojama, onome što nas čini tako prekrasnima, ženama i muškarcima. Svi smo mi nekome bili i jesmo učitelji života. Ranili su nas, ranili smo i mi njih. No, pri tome, učili smo ili bili učeni. Nisu bili za nas. Možda i jesu, ali još nije vrijeme kada oboje trebamo biti spojeni, na bilo kojoj razini. Možda je priča tek načeta, a možda je završena prvim ugrizom stvarnosti.
Bilo kako bilo, gledajmo ju kao veliki blagoslov, koji osnažuje, okreće nas prema nama. Kako vrijeme bude odmicalo, shvatit ćemo i biti uvelike zahvalni što ta osoba nije naš partner, suprug, supruga, što ta osoba nije otac ili majka našeg djeteta, prijatelj koji neprijateljuje iza naših leđa. Bit ćemo zahvalni, jer shvatit ćemo kako nam je ta osoba pokazala ili nas samo podsjetila što u životu ne želimo, te nas time okrenula i počela otvarati prema ljepoti života koju svi zaslužujemo.
Stoga, dignimo čaše napunjene zahvalnošću, lekcijama, otpustimo one čije vrijeme je itekako isteklo i zagrlimo sebe. Sebe najviše i zaslužujem. Sebe jedino i imam.
Tek tada sve dolazi. Dolazi ostati :)!
