No tags yet.
Sjedim na svojoj terasi, ispod vedrog neba. Nedjelja je! Ulicama koje me okružuju vlada tišina. Ona tišina koja nikako nije sablasna, nego ona koja čovjeku daje prostora i vremena činiti nešto za sebe. Odlučila sam se za smiraj na terasi s promatranjem neba i mjeseca koji je već provirio u ovo kasno poslijepodne. Tijekom pisanja uvijek si pustim meditativnu glazbu, kako bi još više pojačala osjećaj, volju i snagu napisati ono što želim pohraniti u internetski svemir. Riječi će već naći svoj put do onih kojima ove riječi mogu iole pomoći ili ih potaknuti na suosjećanje. Tko zna, možda moje riječi uzrokuju i neke druge emocije koje ne pobuđuju dobro osjećanje duha, ali sve to treba promatrati iz svoje perspektive. Upitati se zašto se tako osjećamo dok čitamo bilo koji tekst čije riječi skrolamo prstom kako bismo pročitali do samog kraja (ili tek pogledom preletjeli).
Prije nekoliko mjeseci nada mnom su se nadvili teški, tmurni, tamni oblaci. Koliko god se svjetlost trudila probiti svoju zrakicu, osvijetliti mi put, moj um nije prihvaćao vedrost. Patnja i bol kao da su mu i godile, jer mogla sam iz sebe izbaciti najmanju i najveću agresiju prema svijetu, njemu, njoj, sebi. Sve je bilo tamno, bolno, u iščekivanju smrti.
Dobro znani glas koji je govorio kako ništa ne vrijedim, kako nisam dostojna nikoga i ničega. Tijekom dana, vladala je noć. Tijekom noći, tama je bila još tamnija. Sve je izgledalo crno, a umne utvare okruživale su me. Dozvoljavala sam im. No, nisam ih se bojala. Svađala sam se sa sobom, svijetom, prošlosti, Bogom. Svi su bili krivi. Ništa nije bilo fer, a usporedbe s tuđim životima tek nisu imali nikakve koristi. Čekala sam smrt, kako emotivnu (koja je davala zadnje znakove života), tako i tjelesnu. Nije da čovjek u tom trenutku želi uistinu umrijeti, oduzeti si život, prestati disati.
Ne!
Čovjek samo želi prestanak boli. Želi osjećati ono što će ga pokrenuti, otvoriti mu oči, podsjetiti ga kako je lijepo što je stvoren. Podsjetiti ga kako njegovo postojanje od samog početka je smisleno i s razlogom. Tijekom patnje, boli, anksioznih napada, depresije, čovjek je slijep na svijetlost. Slijep je na boje, radost drugih ljudi, ljubav. Glas i znakovi koji ga pokušavaju potaknuti su poput defibrilatora kojim se želi reanimirati njegov um, samim time i tijelo koje je počelo propadati. Sva ta bol i depresija je došla kao dar koji mu veli kako je vrijeme promjene i kako život kojim je nekoć živio nije vrijedan i nikako produktivan.
Kako dulje vremena radim na sebi, koristeći se određenim metodama, na sreću, ovog puta nije mi dugo trebalo da sama sebi posvijestim kako je potrebno rastjerati tamne oblake i dozvoliti prirodi da učini svoje. Dozvoliti suncu, svjetlu, sebi, voljenim ljudima da budu primijećeni. Nikako ne treba bježati od stanja boli. Moramo si dozvoliti cijeli taj proces i izbaciti toksičnost iz svojeg organizma. Načina je više, metoda također. Moj proces započeo je početkom ove godine, kada sam se 2. siječnja zatvorila u stan, ugasila mobitel i osmislila svoje četverodnevne duhovne vježbe. Uređene onako kako sam ja htjela, vođena onim načinima koji su meni odgovarali. Bile su to muke. No, suočavanje s boli, ne davajući joj prevlast, moć da me obuzme i kontrolira mi svakodnevni život bio je imperativ koji sam sama sebi postavila kako bih nastavila daljnje životno funkcioniranje. Tijekom ta četiri dana, samoća i način na koji sam se suočavala sa svime, rješavala životne nedaće, počele su mi čak i odgovarati. Dokaz kako se čovjek lako može na sve priviknuti. Samo je pitanje, koje stoji ispred svakog od nas, što ćemo dozvoliti da vlada, na što ćemo staviti svoj fokus. Hoćemo li snažno grliti bol, patnju, depresiju, tjelesno oboljenje ili ćemo pak brutalno iskreno i duboko porazgovarati sa sobom i odlučiti se relanost. Realnost je da će boli i patnje uvijek biti. Samo je potrebno naći način, metodu, postupak kojom ćemo ju prihvatiti kada se dogodi. Prihvatiti ju kao sastavni dio života, ali ne i onaj dio života kojim ćemo graditi cijelo svoje postojanje.
Ako želiš da svjetlo dođe u tvoj život, onda moraš stajati gdje sjaji.
Naime, jad voli društvo. I mnogi će se susresti u nesreći, te će izgraditi cijeli svoj univerzum oko nedaće koja ih je zadesila. Mnogi će grliti depresiju, tjelesno oboljenje kao nešto što ć eostati tu zauvijek. Silna energija utrošena na hranjenje onoga što čovjeku ne daje živost, već uništava njegovu vitalnost. Prepoznat će te takve ljude, jer vječito govore o boli, o bolesti koju su preživjeli, a kojoj više, u biti, nema ni traga. No, bol i bolesti još uvijek žive u njihovim mislima, riječima, svakodnevici. Nije dovoljno promijeniti samo vanjski dio sebe, tobože se zdravo hraniti, a svako jutro pozdravljati ono što je nekoć uništavalo vaš um i tijelo. Potrebno je dovesti se cijeli u ravnotežu kako bi uravnoteženo i mogli živjeti.
Ono što sam osobno primijetila jest kako ljudi koji snažno grle emocije koje ih uništavaju, ne znaju se radovati tuđem unutarnjem napretku. Žive po onoj već spomenutoj izreci kako jad voli društvo. Svoju bol nerijetko stavljaju u centar, omalovažavajući tuđa stanja. Opisujući ljude kako nemaju ni brige niti pameti. Izmjerili su svoju bol (još uvijek ne znam kojom mjernom jedinicom) i svijetu rekli kako je njihova bol najteža, najveća, stavljajući tuđe boli (koji možda bole kao sam vrag) na margine emotivnog života. Smatram kako to nikako nije ispravno. Smetalo me je, dosta dugo, kada moja bol nije dobivala na važnosti kod onih za koje sam mislila da će upravo tu bol razumjeti. Sada shvaćam kako još uvijek nemaju empatiju, jer njihova bol ih je užasno okupirala. Shvatljiva im je samo ona bol koja je ekvivalent njihovoj. No, to mogu i bez njih, zar ne?
Općenito sam mišljenja kako je ljudima potrebna empatija, pružanje ruke onima koji se nalaze na dnu i grčevito se bore sa živim blatom koje ih guta. I sama pogriješim, ne primijetim, okupirana sobom i svojim problemima. Ipak, puno toga je tijekom ovih godina, te pogotovo zadnjih mjeseci, u meni odrađeno. Mnogo toga će se tek odraditi.
I tako do kraja života! Hehe. Bit je kako ne želim praznovjerno gledati na trenutnu sreću, pomišljajući koja kob se sprema nakon naleta ovog osobnog zadovoljstva.
Ne! Želim, što je više moguće, grliti sreću, zadovoljstvo, smijati se, valjati gluposti, biti okružena svojim voljenima, zahvaliti im što su mi pomogli i vadili me iz živog blata. Želim slaviti i svoje rane. Neke od njih još uvijek nisu zarasle, ali radim na tome da se životna koža regenerira, ostavljajući tek podsjetnik na ono što sam prošla i što će me tek u potpunosti osnažiti. Želim primjećivati i svojim perifernim vidom, osjetiti svjetlost koja me u biti uvijek prati i svojim krilima ljubavi štiti. Naime, dok god živim i dišem, to mora nešto značiti, zar ne?
Bit će tu i boli, tuge, suza, ali bit će i smijeha, plesa, pjesme, putovanja, druženja s prijateljima, uživanja u hrani, piću, poljupcima, ljubavi. Škola života trajna je, ali mi smo ti koji odlučujemo kojom ocjenom želimo prijeći u sljedeći životni stadij.
