No tags yet.
"Kao što je tijelo odjeveno u odjeću, meso u kožu, kosti u meso i srce u sve zajedno, tako smo mi, duša i tijelo, odjeveni u Božju dobrotu. Da, i to mnogo bolje, jer sva se druga odjeća istroši i propadne, ali je Božja dobrota uvijek netaknuta."
Dame Julian, pustinjakinja iz 14. stoljeća
Oduvijek su ljudi, od samih početaka silno željeli znati tajne svemira, prvenstveno razumijevanje onoga što se događalo u njima samima. Razna ljudska stanja tijekom stoljeća nazivala su se raznim imenima, sukladno znanstvenim i intelektualnim razmišljanjima, dokazima i zaključcima tih vremena. Koliko god rapidno raste spoznaja o čovjeku, kao biološkom i duhovnom biću, još uvijek toliko toga ne možemo smjestiti na pravo mjesto.
Dr. M. Scott Peck u svojoj knjizi "Put kojim se rjeđe ide" napisao je: "Kad počinjem raditi s nekim novim pacijentom, obično nacrtam veliki krug. Potom ucrtam malu nišu. Pokazujući unutrašnjost niše, kažem mu - ovo predstavlja vaš svjesni um. Preostali dio kruga, 95% i više, predstavlja vaš podsvjesni um. Ako budete radili dugo i naporno na razumijevanju samog sebe, otkrit ćete da taj ogromni dio vašeg uma, kojeg ste tako malo svjesni, sadrži bogatstvo iznad najmaštovitijih očekivanja."
Oduvijek me zanimao duhovni svijet. Oduvijek me zanimao i moj unutarnji svijet. Toliko dugo radim na sebi, otkrivanju svega onoga što me koči kako bih krenula još koji korak naprijed. Koristeći metode i terapiju, puno toga je otkriveno. No, opet se, nekako, (ne)svjesno nađem kako opetovano činim istu stvar. Ponovno i ponovno. Dok sjedim sa sobom, otkidajući od dana vrijeme za sebe, pitam sebe, pitam Boga, može li mi se pokazati onaj konkretni trenutak u mom životu koji me je toliko ranio. Trenutak koji me i dalje natjera na slabost duha. Koji me i dalje natjera, a ja popustim i činim po istom obrascu. Razmišljam koliko je cijelo ovo čovječanstvo propatilo, doživjelo nevjerojatne progone, mučenja, uništavanje dostojanstva okrutnošću od strane onih kako ih M. Scott Peck naziva ljudima laži. Razmišljam o njima i o mnogim inspirativnim pričama kojima su nam pokazali kako se nakon svake patnje može izdignuti i krenuti dalje, šireći svjetlost. No, isto tako, ne zaboravljam, kako nismo svi imali isti početak, isti odgoj i kako je svatko individua, biće za sebe.
Nitko od nas ne poznaje nutrinu svoga bližnjeg do kraja. Ne poznajemo ni vlastitu nutrinu. Sjedne čovjek, meditira, kontemplira, povuče se, dođe do dubokih uvida, ali kako život teče, tako se i on (time svi mi) nanovo susrećemo s onih 95% naše podsvijesti, pokušavajući smanjiti taj postotak još dubljim poniranjem u sebe, u molitvu, obraćanjem Bogu. Koliko nam uspijeva, sami najbolje znamo. Koliko nas iznenađuje, saznamo sa svakim novim iznenađenjem. Ostajemo si tajna, kako bi uvijek imali nešto novoga za otkriti.
Oblikovale su nas kultura, odgoj, nacija, rasa, religija, traume, boli, patnje. Kao da su otvorili veliku knjigu života i decidirano nam pokazali kako se ponašati, koje mišljenje je ispravno, kada šutjeti, kada progovoriti, koga i kako voljeti. Tako, pomalo robotizirani, hodamo svijetom u još većoj patnji. Nije patnja po sebi loša. Iz nje se rađa novi čovjek. Loše je ostajati u patnji, dajući joj prednost nad radošću. Mireći se kako tako treba biti, a radost je ionako za nekog drugog. Takvo razmišljanje dovodi do bolesnih stanja i žalosnih duša, jer ono što je čovjeka oblikovalo, on/ona dozvoljava da ga to i dalje oblikuje.
I sama prolazim kroz takve oscilacije. Jedno je sigurno. Nema instant rješenja. Onaj koji vam veli kako posjeduje instant rješenje, laže. Otkriti svoju podsvijest, mijenjati dugogodišnje obrasce ponašanja, početi istinski voljeti i grliti sebe jest proces. Kod nekoga traje kraće, kod nekoga dulje vremena. Bit je odvažnost bića na korak koji će ga voditi prema otkrivanju sebe. Stoga bih ovim putem nešto zamolila one koji ovo budu čitali. Onog trenutka kada vam se netko obrati, onaj koji je u patnji, boli, koji ima potrebu iz sebe iskreno izbaciti dio onoga što tek možda otkriva o sebi, nemojte mu se razbacivati floskulama poput "ma, hajde, ne sekiraj se", ili "proći će", ili "ah, znaš li tek kako je meni", ili "znaš li koliko je bolesnih i gladnih na ovom svijetu" itd. Time apsolutno ne pomažete čovjeku. Iskreno, osobno me takve rečenice poprilično nerviraju, jer podsvjesno trigerira ono što muči moju nutrinu. Ako baš nemate ništa doli tih floskula, nije loše u tom slučaju i šutjeti.
U takvim trenutcima, osobno, okrenem se još više Božjoj dobroti. Nije da ga uvijek razumijem. Nije da ga dovoljno dobro i čujem. Vodimo mi duge razgovore. Ali biti odjeven u Božju dobrotu i njegovu milost daje najveću utjehu. Utjehu da i kad mislim da hodam sama, u biti nisam sama. I onda, kako to već biva, u masi njih, floskulama naoružanim, naiđe onaj, toplog pogleda, srca otvorenog, ruku nježnih, kraj kojeg tijelo i duša zatitra. Titraj, jer naišao je netko tko i razumije.
Jesmo li spremni biti poput onih koji su i nama itekako potrebni?
"...Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju."
Iv 10, 10