No tags yet.
Nedavno sam dočekala i proslavila svoj 40.-i rođendan. Nemam problem s onim nekim blesavim i nepisanim pravilom kako se ženu ne pita za godine. Jasno i glasno ih govorim, jer pobogu, zahvalna sam da uopće starim. Znači da živim, da se krećem, rastem, spoznajem, otpuštam, upoznajem sebe i druge. Da, da, dok god udišem darovani mi kisik, nešto novoga ću uočiti, naučiti, lupiti se po pol čela poradi krivih izbora, krive procjene ljudi, situacija. Ipak, s druge strane, sve ove godine nose i zahvalnost za sve doživljeno, jer to je ono što mene čini Tajanom.
Svojim tekstovima koji meni koriste i u terapijske svrhe, ne želim od sebe kreirati životnog učitelja. Sama sam svjesna koliko sam u većini slučajeva učenica i koliko toga imam za naučiti. Svjesna sam koliko je vremena potrebno teoriju pretvoriti u istinsko življenu praksu. Zadnjih nekoliko tjedana, unutarnje senzacije i neispavanost, od mene su činile osobu koja je eto, nekako pokušavala živjeti. No, unutar sebe, osjećala sam nemir, frustriranost, konstantno preispitivanje sebe i već dobro znanog osjećaja krivnje za nešto što i nisam učinila. Sve to, kao rukom odnešeno dogodilo se u subotu, jer to je bio dan kada sam rođendan, proslavila u prirodi, s onim ljudima s kojima sam i trebala proslaviti.
Tmurni oblaci koji su se nadvili nada mnom, rastjerani su nevjerojatnom količinom ljubavi i prekrasne energije koja je subotu ukrašavala od ranih jutarnjih do kasnih večernjih sati. Mislim da je mnogima poznato sastavljanje spiska na koji stavljamo one koje ćemo pozvati na neko od slavlja. Nerijetko na popis stavimo ljude, jer eto, red je. Pozovemo ljude samo zato što nekoć davno naši životi i odnosi su bili intenzivniji, intimniji. No, zaboravljamo ovo - BILI SU. Bili su i sada više nisu. Tih ljudi već dulje vremena nema, oni ne zovu, ne pitaju kako si. Naime, uvijek mi je nanovo zanimljivo kako se upravo ti ljudi ne libe reći - nema te, zašto ne zoveš. Hm, nisu li ta pitanja mogli usmjeriti prema sebi i pitati se zašto oni nisu utipkali broj i nazvali, umjesto prozivke zašto me nema? Uvijek ćemo mi biti tu jedni za druge, ako uistinu postoji stvarna i izvediva situacija u kojoj se toj osobi ili osobama može pomoći. No, dalje od toga, ne ide.
Ostavljam prostora kako ništa nije apsolutno. Možda se naši putevi ponovno spoje, ali do tada, oslobađam se bilo kakve krivnje (koja realno ne postoji), bilo kakvog razmišljanja o redu, pravilu, krvnim, tazbinskim ili tamo nekim odnosima.
Ako im toliko nedostajem, javili bi se. Ako mi toliko nedostaju, javila bih se. Ono što znam, nedostajem sama sebi. Stoga, vrijeme je za mene!
Onaj tko ovo razumije, jest onaj tko me i prihvaća. Onaj tko je i sam svjestan važnosti imanja sebe i zdravog ulaganja u prijateljstvo i odnose u kojima nitko nikoga ne proziva i ne poziva na red. Oni koji su odlučili otići, sve što mogu reći jest: "Sretno i zbogom." Ne želim sebe više uvjeravati kako imamo vremena na pretek i kako je "ghostanje" osobe ispravan način otpiliti nekoga u ovim, zrelim godinama. Želim voditi smislene razgovore, biti autentična, govoriti svoju istinu, te saslušati i istine drugih. Želim sigurnost u izgrađenim odnosima, ne baveći se fantazijama onih kojima je modus operandi odgurivanje ljudi od sebe taman kad misliš kako sve lijepo teče.
Vrijeme je činiti ono što je najbolje za mene, jer samo tako bit ću najbolja verzija sebi za sebe i za druge.
Umorila sam se od silnog razmišljanja o nekome i nečemu, gdje odgovora nemam. Vjerojatno kada ih konačno budem dobila, više neće biti bitno. Umorila sam se od činjenja nečega reda radi. Umorila sam se od traženja izgovora za sve one "patnike" koji s pola snage te uklone iz života, ostavljajući te s milijun upitnika iznad glave. Umorila sam se!
No, prošle subote, dolaskom onih koji su uveličali moj rođendan, pokazala se kristalna slika onoga što jest. Vladala je ljubav, srca su nam bila ispunjena. Sinergija, ples energija, božanski zagrljaj svih nas na jednom mjestu. Vrlo jasan pokazatelj kako onima s popisa "reda radi" tamo i nije bilo mjesto. Naime, ono je bilo mjesto ljubavi, prihvaćanja, smijeha, hrane, pića i pjesme. Stoga, sebi, četrdesetogodišnjakinji poručujem kako je potrebno osluškivati ono što mi mudra žena reče u jednom od mojih snova - Budi svjesna svoje slabosti, budi svjesna svoje moći, ali ne dozvoli da te išta od toga obuzme. Te biraj svoje bitke.
E, da, ne zaboravite pri tome pjevati, živjeti život svojim tempom i dogoditi se sebi. Čekati na druge jest darivanje dragocjenog vremena koje smo itekako mogli potrošiti na najbitniju osobu u svom životu, a to smo mi sami.