No tags yet.
Nekoliko puta usnula sam san koji uz pokoju izmjenu ne mijenja svoju bit. Sanjam kako živim u omanjem stanu, koji ima tri sobe. Prva soba koju koristim jest kuhinja s dnevnim boravkom, a druga je soba u kojoj spavam. Dolaze mi gosti, a ja pokušavam reorganizirati prostor kako bi svi mogli udobno se smjestiti, kako bi svi mogli imati više mjesta. Ono što uporno zaboravljam ili naprosto ignoriram jest treća soba. Soba koja je moderno namještena, s vratima koja vode prema terasi. Specifičnost terase jest što terasa nema ograde, već vodi u svijet, bez ograda, bez skrivanja od susjeda, drugih ljudi. Stan je na prizemlju i terasa je širom otvorena prema svemu onome što se u vanjskom svijetu događa. No, uporno zatvaram vrata te terase, ne osvrćem se na treću prostranu sobu. Sobu koja mi daje sav mogući prostor u kojoj bi s lakoćom primila goste i u kojoj bi imala više prostora za samu sebe. Ne! I što ja činim? Ja preuređujem prostor koji mi je poznat, bojeći se zakoračiti prema novom prostoru koji mi pruža prostranost, ne samo unutar stana u kojem živim, već vrata prema svijetu.
Kako su snovi prozor u našu podsvijest, očito je kako ovaj san, koji se ponovio u više navrata mi pokušava reći kako je došlo vrijeme širenja, mini selidbe u druge prostore. Postoje i druge prostorije, nastavak svijeta u kojem već živim, svijeta koji otvara svoja vrata prema nepresušnim mogućnostima života. Buđenje svijesti se događa, samo što su potrebne noći kako bi san podario mi snagu kojom ću moći hrabro zakoračiti prema novim iskustvima, koja će u potpunosti biti drukčija od svih ostalih koje već nevoljko skupljam.
Novi svijet me čeka. Čeka buđenje moje odvažnosti, snage, hrabrosti, mudrosti. Još uvijek, čak i nakon toliko godina, znam reagirati infantilno. Ranjeno dijete u meni nikako da u potpunosti umre. Želim ukop svih onih iskustava koja su me izgradila, ali mi više nisu potrebna kao da su glavni začin sadašnjem življenju. Ne želim vezanost za bilo kakvu ogorčenost. Promatram ljude, svijet pun predrasuda, stavljanje brzinske dijagnoze temeljen nečijim izgledom, ponašanjem, izgovorenom riječi. Naivno sam mislila kako ulaskom u svijet odraslih nestaju i dječji komentari u kojem druge se procjenjuje na temelju svega, samo ne na temelju njegove nutrine. Ne zanimaju me tinejdžerski komentari koje izgovaraju osobe srednjih godina. To nije moj svijet, a ratovi koje te osobe vode, neka ih vode na svom bojnom polju, na kojem ne moraju stradavati oni koji žele zakoračiti izvan ograničenosti i plitkosti. Želim zaron u dubinu, osluhnuti što mi snovi, instinkt, duša, Bog žele reći.
Okružiti se onima koji unose nemir, vječito cmoljavi, negativni, grleći svoje mentalne i fizičke bolesti, praveći od njih najbolje prijatelje, smrtna je presuda vlastitom životu. Gubljenje vremena na one koji uporno ne žele vidjeti naš napredak, kočeći ga svojom bolesnom statičnošću, ne namjeravajući ni trenutka raditi na sebi. Čovjek koji ne slavi naše napretke, nema što raditi u našem životu, niti mi u njegovom. Možemo mu na njegujući način ukazati na kojem putu bi bio izvrstan ili barem vrlo dobar u ostvarivanju svojih potencijala. U suprotnom, potratili smo vrijeme. Vrijeme koje smo mogli iskoristiti koračajući terasom koja vodi u svijet prepun mogućnosti čekajući na nas. Čekajući sve nas kako bi svojim darovima i talentima uljepšali svoj život i doprinijeli razvoju svijeta u kojem živimo.
Imam sebe i važna sam. Važna sam u svom životu, sebi. I ne, to nije sebično za reći. Konačno to polako, ali sigurno shvaćam. Sve se još uvijek nastanjuje u moje stanice tijela. Raste u meni, ali raste. To je ono što je u svemu ovome esencijalno. Otvorit ću i treću sobu, otvorit ću i vrata prema terasi, zakoračit ću u svijet, bez grižnje savjesti, jer jedinu koju ostavljam sam stara JA. Bit će to put u nepoznato, ali nisu uzalud prikupljena sva ona bolna i radosna iskustva. Ona su alat koji ću u vremenu koji slijedi konačno znati i upotrijebiti.
Vrijeme je zavijanja, pozivanja na igru, ljubav, nježnost, zagrljaje, nikako vrijeme statičnosti, a niti bježanja.
