No tags yet.
Camino Primitivo samo je jedna od staza Camino de Santiago u Španjolskoj. Iako najkraća, vele ljudi kako je i najzahtjevnija. Odlučila sam se upravo prijeći ovu stazu, a svoje hodočašće namjeravam realizirati sljedeće godine od 13. srpnja. To je put koji započinje u Oviedu (kako je i naznačeno na priloženoj karti), a završava na jugu, u Santiagu de Composteli. Iako u zadnje vrijeme ovo hodočašće ponovno postaje sve popularnije, uspoređujući s nekim davnim vremenima kada je to također bilo, moji razlozi nisu te prirode.
Vjerujem kako stotine ljudi imaju slične razloge mojima, ali bitno je vrijeme u kojem želja, ideja i namjera sazrije i kada osoba za takvo nešto postane spremna. Na početku ove godine (navela sam u blogu koji je i pisan početkom godine) zatvorila sam se u svoj stan, na četiri dana. Ne, to nije bilo nikakvo ludilo, već pogođena jednom vrlo bolnom situacijom, trebalo mi je vrijeme. Vrijeme koje ću posvetiti sebi, isključena sa svih društvenih mreža, isključenog mobitela. Osmislila sam kako ću provesti ta četiri dana. Bile su to moje mini duhovne vježbe. Između ostalog, svaki dan bih pogledala jedan inspirativni film. Film u kojem je pojedinac na neki način prošao put koji mu je pomogao suočiti se s boli, otpustiti, vratiti se sebi, isplakati, prohodati, biti u tišini, kako bolnoj, tako i ugodnoj. Neću biti prva koja će napisati kako su dva od tih filmova bili Wild i The Way. Upravo The Way govori o francuskoj ruti prema Santiagu de Composteli. Ne, to nije bio prvi put da se ovaj film našao na mojoj listi. Sjećam se kada sam ga prvi put pogledala koliko me protresao do same moje jezgre. Nekoliko godina poslije, na početku 2019. p(r)otresao me je ponovno. Prisjetila sam se kako sam upravo nakon što sam ga prvi put odgledala, krenula kopati po internetu, kako bih što više doznala o ovom hodočašću. Kako je ova godina odmicala, mnogo toga, kao i uvijek u životu, prolazilo je kroz mene, zvalo. Nanizali su poneki neuspjesi koji me ponovno pozivaju napraviti promjene u životu, krenuti, otpustiti.
I nekako, od svih blogova koje sam pisala, s ovim se najviše mučim, jer ne znam kako bih prenijela emociju. Pišem i u stanju kada se osjećam vrlo ranjivo. No, rekla sam si kako je i ovo stanje u kojem moram pisati, micati svojim prstima, tipkati, započeti putovanje prije samog, stvarnog hoda od Ovieda prema Santiagu.
(šetnja prema Poloju, prema Savi, jedna od blagodati grada Slavonskog Broda)
Prije nekih mjesec dana, moj fokus se pomaknuo prema putu, onom kojim ja želim kročiti. Hodočašće koje ne želim ostvariti zbog religioznih razloga, već isključivo zbog osobnoduhovnih (namjerno pišem spojeno) razloga. Došlo je vrijeme kada izvanjsko moram ostaviti da upravo ostane izvanjsko. Iskreno, nemam više snage osvrtati se na kulturu i društvo koje cijelo vrijeme pasivnoagresivno i nerijetko podmuklo diktira kojim načinom živjeti. Željna sam slobode i vraćanja k sebi, osjećajući sebe. Tijekom ove godine (tek je na pola) potrošila sam mnogo energije na nešto što me nikako nije hranilo. Slabilo me je. Osjećala sam se poprilično usamljeno. Naravno, neizmjerno sam zahvalna onoj šačici ljudi koja je nesebično bila uz mene. No, sada ja moram isto nešto učiniti za sebe. Ovo ljeto, vrijeme godišnjeg odmora, prigrlila sam kao priliku i vrijeme kada sam sve lagano, bebinim koracima pokrenula.
(ne hodam sama, već uz pratnju moje Amelie :) )
(ili uz pratnju mamine kujice Orfe, jer eto, Amelie se ponekad nabode na pčelicu...a šapice treba odmoriti, žalac izvaditi...show :))
Na Facebooku, uključila sam se u grupu Camino de Santiago Hrvatska - Putevima Svetog Jakova hodočašće. Ljudi su toliko topli i susretljivi. Ponekad imam osjećaj kao da sam već tamo, s njima, jer toliko živopisno ukazuju gdje ići, što ponijeti, kako se odjenuti, obuti, na kojim mjestima odmoriti, prespavati, pojesti. Ljepota društvene mreže jest upravo to, kada nema nametanja jednoumlja, već topla briga za one koji su još uvijek jedni drugima stranci.
Kako je pisanje ono što je jedna od mojih terapija, odlučila sam pismenim načinom bilježiti svoje pripreme. Bilježiti proces pripremanja do konačnog odlaska, a onda ću tek s guštom fotografirati i spontano objavljivati konkretan hod.
Oni koji su već pohodili Santiago, znaju kako priprema nije jednostavna. Kupnja opreme, avionskih karti (ili koji god već prijevoznim sredstvom išli) zahtijeva i određenu sumu novčića. Odlučila sam štedjeti na sve moguće načine. Svaki mjesec po malo. No, otvorila sam i profil na poznatoj stranici GoGetFunding. Profil sam već objavljivala na svojoj Facebook stranici. GoGetFunding je upravo ono što ime samo govori. Prikupiti novac putem donacija ljudi koji su voljni uz bilo koji iznos pomoći osobi ili grupi koja je pokrenula prikupljanje. Minimalno što se može uplatiti je 1€, pa na dalje. Osobno, doniranje 1€ bi mi mnogo značilo, jer i takvim prikupljanjem moguće je prikupiti sredstva, barem kupiti jednu od karata prema Španjolskoj. Prva donacija je pristigla od mog dragog prijatelja, kojim mu i ovim putem zahvaljujem.
Prilažem i u ovom tekstu link na koji možete kliknuti i ako ste voljni, pomoći mi svojoj donacijom.
Buen Camino svima, onima koji su već tamo, onima koji se uskoro spremaju na pothvat i svima nama koji trenutno hodimo putem priprema, kako mentalnih, tako i fizičkih.
https://gogetfunding.com/camino-primitivo-pilgrim-travel/