No tags yet.
Naši svemiri
Svatko od nas nosi u sebi onaj dio svemira, koji predstavlja djelić velike, nepregledne, vječne slagalice. Svatko, sa svojom ulogom, bitan je u održavanju vidljivog i nevidljivog, poznatog i nepoznatog, ljubavi i straha. Izbor je uvijek pred nama, ali se nerijetko ne želimo nositi sa svime što izbor sa sobom donosi. Hodajući utabanim putem kojeg nam je netko drugi kreirao i nije nekakvo bogato življenje. Slijepo prateći liniju tuđih života, ne širi poimanje svijeta, već ga uvelike sužava. Sužava, te donosi bol i patnju.
Dozvoljavamo li sebi živjeti? Krivimo li se za sve one susrete u kojima smo otpustili kočnicu i dozvolili si osjetiti?
Kada su svi oko mene počeli polagano ispunjavati društvene norme, ulazeći u bračne luke, dobivajući djecu, potaknulo me i samu učiniti nešto za sebe. Moj životni put ne odvija se tim smjerom. Ne zadovoljavam te društvene norme, još uvijek ne... Ipak, kako se ne bih uljuljala u svakodnevicu, odlučila sam izići iz mnogih situacija koje su mi donosile komfor. Moj cijeli svemir bivao je uzdrman svakom novom promjenom. U početku nije bilo lako. Boriti se s napadima panike, tjeskobom, depresijom, još uvijek mi predstavlja izazov. No, kao da tek sada, gazeći u četrdesetu, počinjem primjenjivati naučeno. Iskustva koja su se nagomilala i još uvijek se gomilaju, svakim danom otvaraju mi vrata šire i šire, kako bih mogla zaviriti dublje, u svemir. Otkriti pokoju tajnu o sebi i o drugima.
Mučni su to procesi, trnoviti, krvavi, začinjeni suzama, osamom, usamljenošću. Svaki novi dan koji se otvori preda mnom, ne znam što nosi. Koliko god nešto planirala, upletu se drugi svemiri, ljudi koji me ili okrznu ili duboko zarone u moj svijet (ili ja u njihov). Ishodi, u početku, budu nepoznati. No, tijekom puta, polako se pokazuje što mi komadići tuđih svemira donose. Ponekad je to kaos, frustracija, bijes, a ponekad je to smijeh, ljubaznost, pomoć, zagrljaj, ljubav. Što god donijelo, donese lekciju. Drži ovaj svijet uravnoteženim, bez obzira koliko mislili da nam je čovječanstvo na zalasku života.
Potrebno je biti aktivni sudionik vlastitog života. U suprotnome, uzaludno provodimo dragocjene dane, misleći kako je vremena na pretek. Grčevito se držati za život, a ne u njemu istinski uživati, dovodi do onoga u čemu i dan danas znam biti.
Sramim se. Sramim se pred društvom, sobom, Bogom.
Krivim se, osuđujem. Da, sve si to znam činiti, jer još uvijek vidam rane otprije. No, kao što već rekoh, lakše je. Vrijeme okrivljavanja, srama, osude, traje mnogo kraće nego prije. Naravno, nije u potpunosti nestalo. Razni okidači, znaju me povući od onih vrata koja vode u tajne svemira.
Ipak, usudim se! Usudim se sada reći kako ne mogu sve sama. Usudim se reći kako sam prije skoro pet godina potražila pomoć, o kojoj još uvijek skupljam hrabrosti pisati. Doći će i taj trenutak kada ću bez zadrške govoriti o toj životnoj prekretnici, čije vrijeme još uvijek traje.
Usudim se reći kako sam imala očekivanja od ljudi i sebe, te kako je upravo to uništavalo moj odnos sa sobom i drugima. Usudim se reći kako sam bila očajna i kako usamljenost me dovela do izbora koji su imali bolne posljedice. Usudim se reći kako u biti živim, pitam, istražujem. Kad već to činim, onda moram biti spremna što ću sve tijekom toga puta otkriti, čuti, doživjeti.
Ne mogu znati što se novog u svemiru sprema. Ne mogu niti znati čiji životni put će se sresti s mojim. No, mogu se nadati, zar ne? Nadati se, učiti se strpljenju i smanjiti očekivanja. Shvatiti da svi smo dio svemira, te da njegovu tajnu nosimo od rođenja.
Dozvolimo si znati!
Kako? Nisam sigurna, ali mislim kako mnogo toga započinje onog trenutka kada otpustimo!!!
