No tags yet.
“Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni, maleni, jednostavni, ponizni…i ja ću vas odmoriti.”
Gdje se odmoriti, kada niti jedno rame nije voljno na sebe primiti glavu i napaćenu dušu koja vrluda svijetom tražeći mjesto za odmor? Mjesto na kojem će moći izreći svoje boli, pustiti čak i bolan krik uvjetovan kroničnom usamljenošću i nerazumijevanjem.
Tijekom života stvaraju se mnogi odnosi. Neki za tren, neki za dulje razdoblje, a neki za cijeli život. Oh, kako bismo voljeli da su oni koji su silno željeni, tu, kako bi potrajali do trenutka dok netko ne izdahne i ne učini prijelaz prema drugom svijetu. Silno želimo voljeti i biti voljeni.
Mnogi djelomično uspijevaju. Uspijevaju srušiti debele zidove i dozvoljavaju voljeti onoga ili onu u kojoj prepoznaju ljepotu koju smatraju kako se rijetko nalazi.
Nažalost, mnogi voljeni, ne umiju uzvratiti. Dozvolili su da prijašnje veze, ljudi s kojima su činili neku vrst zajednice, budu oni koji su ih uništili za sve one koji su toliko voljni prihvatiti ih takve kakvi jesu.
Pitam se, obzirom na neka svoja životna iskustva, gdje ću se i sama odmoriti? Utopiti se u nečiji zagrljaj, dugo bivati obavijena snažnim rukama, koje će me (barem tako maštam) štititi od svih nadolazećih nedaća. Želim se odmoriti, pružiti ljubav, ali i primiti ju. Znam kako je u suštini lijepo voljeti, bez obzira osjetili ju u povratu. Znam kako je mogućnost voljenja, veliki pokazatelj nama, kako još uvijek smo spremni širom otvoriti svoje srce, spremni iskrvariti u ime onog kojem vjerujemo, na kojeg smo ponosni, pa čak mu se i divimo.
No, što kada on ili ona, bez obzira na našu nevjerojatnu moć darivanja ljubavi, ostanu na razini na kojem smo im dragi, ali mjesta za ljubavi nema? Barem tako vele, sada, ovog trenutka. Onog trenutka u kojem mi volimo, a ONI samim time imaju mjesto na kojem mogu nasloniti svoju glavu.
Izgleda da se sve ponovno vrti oko onog kada ćemo uistinu početi voljeti sebe, biti svjesni svojih vrijednosti koje će nam uvelike pomoći procijeniti u kojem odnosu ostati, koji odnos je vrijedan silnog strpljenja, razumijevanja. Trenutak kada živimo jedno s Bogom, svemirom, sobom, trenutak je istinskog biranja ljubavi. Tog trenutka mjesto na kojem mogu odmoriti sve ono što nosim sa sobom, sam ja.
No, kao i većina bića, željna ljudskog dodira, vođenja ljubavi, zdrave komunikacije, rasta s drugim, potrebno nam je i rame onog kojem smo odlučili podariti najsvjetlije i najtamnije strane svoje osobnosti. Onaj koji će raširiti svoje ruke, primiti nas, voditi s nama dugi razgovor, a mi ćemo se bez ustručavanja moći raspasti dok nam glava bude ležala na njegovim prsima, ramenu, pored lica. Gdje god, sve je dobro, dok god smo u sigurnom zagrljaju koji nudi zaštitu.
Ne lažimo se. Potrebno nam je drugo biće. Ono koje će osjetiti našu iskrenost i koje će rušiti svoje zidove, kako bi nas što bolje ugledao s druge strane na kojoj znamo dosta dugo čekati.
Samo se nadam kako u nekim slučajevima neće biti kasno, kako vrijeme neće iscuriti, a kajanje postati ogromno, te time prilika za ljubavlju ugušena strahovima koje svatko od nas u sebi nosi.
Zašto se ne opustiti, dati si mogućnost, kada je već tu, darovana, prihvatiti ju, rasti, ljubiti, razvijati se, voljeti? "Odmarati" se na strahu donosi život "ukrašen" boli i patnjom. Svaki istinski, dugi, topli zagrljaj, dozvoljava nam biti slabi, ranjivi, ali vrijedi. Vrijedi osjetiti ono zbog čega smo svi u konačnici i poslani.
Željna sam i sama nasloniti svoju glavu na njegovo rame, vidjeti ga, zatvoriti se u naš maleni kozmos i ukrasti nešto slobodnih dana, te si time dati priliku za sve ono što omogućuje iskorištavanje svih naših zajedničkih potencijala.
Učim se strpljivosti. Ne uspijeva mi uvijek!
Učim se ne biti naporna. Ni to mi ne uspijeva!
I nerijetko se nepopravljivo nadam malenom čudu koju milost može podariti.
Do tada, odmarat ću se na svetom mjestu, u predjelu svoje duše, suočavajući se sa svim onim, svjesnim i nesvjesnim, u nadi kako ipak dolaze nježni i ljubavni dani.