No tags yet.
"Mirno more nikada nije stvorilo dobrog mornara."
Herman Melville
Dođu razdoblja u životu, kada more bivanja po kojem smo sigurno plovili, postane lagano valovito, sve do trenutka kada nebo iznad ne zamrači. Munje i gromovi počnu igrati igru svjetlosti i iznenadnih vatrenih krakova koji se prolamaju nebom. Valovi na kojima se pokušavamo održavati živima, postanu razarajući, razbacujući nas na sve strane, ne birajući kamo.
Kako kormilati životom, boriti se s olujom, spasiti se? Priroda je moćna, a mi ju uzimamo zdravo za gotovo. Toliko smo se uljuljali u život koji smo izgradili, kao da je njegova gradnja završila. Kao da ne treba uzidati još pokoju ciglicu, te time nadograditi nešto čemu je potrebna zaštita ili pak novo ruho. Ono što čovjek izgradi, bez da se o tome svakodnevno brine, neće tako sigurno, snažno i neuništivo stajati u olujama koje očekuju svakoga od nas.
Borba!
Mirno more uistinu nikada nije stvorilo dobrog mornara. U trenutcima kada voda dolazi do grla, kada hvatamo zrak kako bismo se održali na životu, iskustvo je u kojima najbolje rastemo i baždarimo se u sposobnog kormilara. Onog koji će veslati ne samo veslima, već i rukama, koristeći se sobom, svojim nagonom, instinktom. Otvarajući slušni kanal u kojem mu Bog govori gdje zaroniti, u kojem trenutku pustiti biti nošen valom, a kada snažno upotrijebiti sebe za sebe.
No, jesmo li uvijek snažni boriti se u olujama koje nadolaze?
Nerijetko hodimo tupi, razdvojeni od svoje kreativnosti, prava na svoj unutarnji svijet. Odričući se moći koja nam je svima darovana, služeći se konceptima koji nam nikako ne koriste. Djelujući, ne po svojoj savjesti, već pokoravajući se normama koja stoljećima ukopano stoje ne donoseći korist cjelokupnom društvu. Duboko znamo kako od njih nema koristi, već samo neautentično življenje. No, gdje pronaći sada i to vrijeme? Vrijeme za sebe, vrijeme koje ćemo utrošiti za boljeg sebe, već danas.
Zadnjih nekoliko mjeseci nalazim se u čudnim pustolovinama života. More je poprilično olujno. Pogled udaljen, a razgovori koje vodim u sebi češće me dovode do blokada, nego do konkretnog rješenja. Ili se možda varam, hm!
Nedostajem sama sebi. Unutar sebe, priželjkujem nekog tko će pomoći mi ponijeti moj teret, boriti se u mojoj oluji. Želim se osloniti na nekog drugog, prepustiti da taj drugi se suoči s mojim nedaćama.
Apsurd! Znam, to tako ne ide!
No, kada još dublje zaronim u sebe, shvatim kako me obuzeo osjećaj usamljenosti u masi ljudi koji me okružuju. Imam prekrasne ljude oko sebe, ali moja trenutno jalova priroda ne uspijeva kristalno jasno vidjeti tko sve tako lijep stoji uz mene. Predala sam svoje misli, kreativnost, žensku prirodu u ruke mizoginog krvnika. Dozvolila da gospodari mojim osjećajima, tijelom, ostavljujući mi samo još spoznaju kako živim, te se trebam donekle održavati na životu.
No, nećeš krvniče, razbojniče, kradljivče!
Bijah na takvim putima, u takvim olujama. Nisu mi prve. Hrvala sam se s vragom, sa svojim mračnim podzemnim svijetom. I ne plaši me. Ne plašim se onog što pomislim, iako zna biti tmurno, crno, bezizlazno. Ono što me žalosti i jača osjećaj usamljenosti, jest nemogućnost dijeljenja takvih misli s nekim tko će izdržati mene mračnu, lošu, mene čovjeka. Vjerojatno smo poveći dio života u traženju nekoga kome ćemo to moći verbalizirati u vjeri kako on/ona/oni neće napustiti nas tijekom olujnog nevremena.
Kada bi nam barem od naših početaka pokazali, naučili nas, kako kvalitetno kormilati životom možemo sami mi za sebe. Predati kormilo života u ruke nekom drugom, znači ići u njihovom smjeru. Želimo li to doista? Želimo li da uistinu netko donosi odluke umjesto nas? Želimo li uistinu da naši odnosi, bilo prijateljski, bratskosestrinski, rodbinski, ljubavni budu vođenje jedne osobe u onom smjeru koji nije naš?
Želim li to?
I tako do kraja života...
I tako do kraja života ostajati u odnosu u kojem nismo njegovani, u odnosu koji nerijeko zna biti sadomazohistički.
Vjerojatno ova moja oluja kulminira i konačno hvatam više zraka, nego u posljednjih nekoliko mjeseci. Vjerojatno pobliže shvaćam tu nestalnost u životu, jer sve se mijenja.
Mnogo nas je na olujnim morima. Mnogi od nas susretnu jedni druge tijekom oluja. Susreti nam znaju biti pogubni, jer dogodi se utapanje jednoga kako bi drugi preživio.
Dolazimo iz različitih smjerova, pričajući različite životne priče. Trudimo se svi ploviti prema svjetioniku, prema spasu. Tijekom oluja, bez obzira na koga naišli, škola je to za izgradnju u kapetana svoga života.
No, eto, bilo bi lijepo da i u oluji naiđu oni koji, ako odluče doplivati do nas, ne budu oni kojima ćemo se bezživotno predati. Ne budu oni kojima ćemo dozvoliti neka odluče u kojem smjeru treba ići, već oni koji će uzajmno ploviti, kormilati, putovati prema svjetioniku.
Ako se nitko i ne pojavi, znajmo, i sami možemo prema svjetlu. Prijašnje oluje su nam to itekako pokazale, samo se trebamo podsjetiti.
"Jednom kad oluja prođe, nećeš se sjećati kako si ju preživio. Nećeš biti siguran ni je li oluja zaista prošla. Ali jedna će stvar biti sigurna. Kad preživiš oluju, nećeš biti ista osoba kao prije oluje. Upravo zbog toga oluje i postoje."
Haruki Murakami
Ilustracije - Cyril Rolando, klinički psiholog