No tags yet.
"Stid obilježava u čovjeku unutrašnju granicu grijeha. Gdje se zacrveni, tu upravo počinje njegovo plemenito ja."
Friedrich Hebbel, 1813. – 1863. njemački dramski pisac
Prije nekoliko tjedana otvorila sam svoj osobni portal, koji je, nadam se, potaknuo druge razmišljati o stidu, sramu, krivnji. Toliko toga, tolikih koncepata koji nas more, koje pokušavamo ispuniti kako bismo se svidjeli društvu, ljudima, raznim zajednicama, ali nikako sebi. Svatko od njih lansirao je svoje koncepte kojih je potrebno pridržavati se. U suprotnome, nisi uspio, kriv si. Trebao bi te obuzeti stid, sram koji će ovladati tobom kako bi te, koliko-toliko držao u okovima onoga što određene sfere društva zahtijevaju.
Ne govorim kako stid nije koristan. Naime, raditi štogod je čovjeka volja, dovodi do nepoštivanja slobode drugih čiji životi itekako mogu biti ugroženi. Naravno, dovodi i do nepoštivanja samog sebe, jer dovesti se do uništenja, ne donosi nikakvu korist. Ono odvodi čovjeka u duboki ponor, u bezdan, u kojem se tek čuje škrgut zuba, a jedina boja koja ga okružuje je crna. Crnilo, mrak, tama, ne može nas usmjeriti prema izlazu, koliko god se trudili potražiti tračak svjetlosti. No, kada shvatimo što je to čega se konkretno stidimo, što je to što je obuzelo naše cijelo biće koje se toliko zacrvenjelo, čovjek može preokrenuti svoju svakodnevnicu i započeti svoje pokazivanje šarolikosti, pokazivati sve svoje boje koje uljepšavaju njegovu postojanost.
Dok god dlanovima prekriva svoje lice, skrivajući se od drugih, isto tako nesavršenih bića, njegova sloboda u rukama je njegovih djela, njegovih žudnji, misli, kojima se predaje kako bi ga kontrolirale. Skrivati se pred svijetom, a kompenizirati bol na načine koje ne donose odsutnost boli, već tek njezino petominutno otklanjanje načinom koji smo već primijenili kako bi se otarasili onoga što duboko tišti naše bivovanje.
Izmoždeni, "izudarani" sa svih strana, ne primajući prijeko potrebnu ljubav, počeli smo pronalaziti načine kako se obraniti od usamljenosti, srama, osamljenosti, ne-voljenja sebe. Hodajući noćima mračnim ulicama, zalazeći na mjesta na koja se skrivaju slični nama. Predstavljajući sebe kao objekte koje tek treba zadovoljiti raznim ovisnostima, uzbuđenjima kratkog trajanja. Nakon takvog tretmana, krivnja, sram i stid pojačavaju svoj intenizitet, a mi svoju vrijednost time još više umanjujemo. Ne zovemo to pamanjkanje vrijednosti, već bezvrijednost. Bezvrijednost nas, bića, etiketirajući se najgorim mogućim pridjevima koje si možemo prišiti.
Prljavi, izgubljeni, nesmotreni, grješni, loši, glupi, bespomoćni, dosadni, slomljeni, slabi, lijeni, gubitnici, zli, glupi, ružni - su tek djelić onoga što si čovjek koji se smatra bezvrijednim prišije. Toneći dublje u moru besmisla u koje je uronio, ne pokušavajući izroniti, plivati prema površini, izbaciti svoj dlan, zamahnuti i zatražiti pomoć. Uvijek, koliko god teško bilo, ima netko tko će čvrsto primiti taj dlan i svom snagom povući slomljenog i iznemoglog utopljenika u vlastitom, kako će on reći, bezvrijednom životu.
Što je potrebno?
Potrebno je prvenstveno imati vjeru. Vjeru kako može drukčije, može bolje. Vjeru kako još uvijek svijet je satkan od ljudi koji su svjesni svoje vrijednosti, te time voljni pomoći drugima kako bi i oni mogli postati svjesni svoje nevjerojatne kvalitetnosti.
Znam! Nije jednostavno otvoriti svoje nezacijeljeno srce, pokazati svoje posjekotine, svježe rane, ožiljke. U trenutcima u kojima čovjek osjeća tu prokletu bezvrijednost, teško može biti mudar i uvidjeti tko je taj kome može pokazati svoje rane. No, ljubav nesebičnog, nježnost plemenitog, njega iskrenog pronaći će put do onih koji se utapaju, pronaći će put do onih koji trenutno misle da su pri posljednjem dahu. Boje kojima su obojeni čija ih radost otkriva, neće odustati od onih kojima su prijeko potrebni.
Još uvijek vjerujem u onu lančanu reakciju koja krene s jednim, a kreira ogrlicu koja počne krasiti jedan život za drugim. Iako i sama osjetim malodušnost, toneći u mislima kako ne postoje više oni čije boje mogu razvedriti zagađeni planet, dogodi se život, situacija, koja me demantira. Najljepši demant koji postoji.
Kako se nalazimo u korizmenom vremenu koje nam ostavlja dovoljno vremena okrenuti se sebi, poboljšati kvalitetu vlastitog života, sve što mogu reći, živimo svoje istinite boje, budimo iskreni prema sebi, započnimo živjeti autentičnost života (kakva god ona već jest za svakog pojedinca) i donesimo si prijeko potrebni mir, kako bi nakon takvih svakodnevnih "smrti" uisitnu nastupilo uskrsnuće.