No tags yet.
U jednom trenutku života, jedne od onih situacija, za koje će mnogi reći kako su napisane rukom Božjom, njih dvoje su se sreli, odmjerili, slučajno dodirnuli i onda, posve neplanirano posegnuli jedno za drugim. Početak je izgledao čaroban, jer još uvijek nije otkrivao unutarnji trezor osjećaja svakog od njih. Ugledali su svoju vanjštinu. On njezinu, ona njegovu. Oči su se zasvijetlile, jer mozak je tijelu odaslao informaciju kako je ovo netko tko još nije susretnut tijekom života. Oči su pomno odmjerile oči ovog drugog, polako klizeći pogledom prema licu koje ne vide oni koji ga nose. Nosom je pomirisan miris tijela koje tako privlačno stoji nasuprot njegovog, a mozak nanovo dobiva signal kako vrijedi ostati pored te osobe, i započeti omanje putovanje u kojem bi se ove dvije persone upoznale i otkrile više od fasade koje su ovog trenutka bile najsvjesnije.
Tijela su vidljiva, jasno daju na znanje kako jedno drugo izgleda. No, što je s nutrinom koja se vješto skriva nakon šikaniranja, trauma, nedostatka ljubavi. Teške su to borbe i krvava bojna polja. Otkrivati one djeliće, one boli, koji razotrivaju, ogoljuju dušu. Koja pokazuju strah, otvarajući se pomalo prema povjeravanju tom drugome. Negdje, duboko u sebi, znamo osjetiti, kako je ovog puta otvaranje vrijedno njega ili nje. I oboje polako otvaraju vrata i dozvoljavaju svjetlosti da oprezno prodre u onaj prostor koji su navikli držati podalje od prostog oka ljudi, od onih silnih strvinara koji čekaju na ljudske slabosti, kako bi pokopali druge u korist sebe i svojih, nazovimo pokrića.
Bilo bi lijepo kada bi dva bića koja su spremna upoznavati se, pustila svoju ranjenu djecu iz sebe u pješčanik u kojem bi svaka bol nestala, a oni se bezbrižno igrali, dok bi amputiranost straha donijela blagodat u odnos koji je u nastajanju. Uz onaj osjećaj kako ranjeno dijete nije u potpunosti nestalo, nego je uvelike naučilo njih i sve nas, kako ne ponavljati obrasce iz prošlosti, niti biti u dubokom naklonu prema uvjetovanostima. Jedino što bi bilo potrebno jest osjećaj koji ne zaboravlja da nekoć jest bilo teško, no, da taj osjećaj, ta trauma, taj strah, nije pozvan pratiti nas kud god pošli, kojim god se putem ili odnosima kretali.
Sve bi to bilo tako lijepo, poželjno, zrelo. No, strahovi koje tako religiozno nosimo u sebi, spriječavaju pravu kvalitetu života. Spriječavaju kvalitetnu komunikaciju, pretvaraju su u razljućenu djecu. Odrasli ljudi ponašanjem onog djeteta koje je svoje rane dane života provodilo u nesvjesnom, a kasnije i svjenom načinu traženja da ga se primijeti, voli, štiti, grli, prizna, navlače čemer u odnose u kojima se nalaze. To ranjeno dijete sabotiralo je mnoge odnose, jer nije znalo (mnogi još uvijek ne znaju), kako ga otpustiti, nježno pozdraviti, te krenuti putem odraslog i zrelog čovjeka. No, ipak, postoji ono dijete koje nikada ne treba zaboraviti. Ono koje je bilo veselo i koje je poznavalo igru, iskreni smijeh, dijeljenje, zabavu, čistu ljubav. To dijete vrijedno je biti nošeno u našim srcima, jer potiče odraslog čovjeka kvalitetno se igrati u najvećoj igri kreiranog za njega, a to je ŽIVOT.