“Bez promjene, nešto spava u nama, i rijetko se budi. Spavač se mora probuditi.” Frank Herbert
Odlučih konačno, sjesti za laptop i napisati nekoliko misli. Razmišljanja kojima spontano dozvoljavam naviranje, jer počelo je svrbjeti. Ono kada već dugo prsti nisu prebirali po tipkovnici, a ja se uspavala, te omotala strahom kako nemam što napisati.
Pisanje je jedna od mojih terapija. Da, ima nešto i u zadovoljavanju ega, kada dobijem i povratnu informaciju u kojoj saznam kako je moja pisana riječ nekome i pomogla. No, nije uvijek ego taj koji želi konfirmaciju. Nerijeko želim darovati. Nešto od sebe, nešto svoje, pa kako god to netko uzme.
Naslovih ovaj blog "Dosljedni spavač", jer sam se ovih nekoliko mjeseci, barem u odnosu na pisanje, upravo tako osjećala. Kako je stao svijet, tako sam stala i ja. Nisam u potpunosti zaspala, ali bilo kakav oblik kreativnosti je doživljavao nekrozu. Moje stanice su odumirale, tako sam se osjećala.
Nedostajalo je živosti, ali um nije dozvoljavao mi upasti u stanje hibernacije. Krenule su borbe sa samom sobom. Sumnja se počesto sa mnom budila te na taj način pozdravljala novi dan, a ja sam tražila validaciju od drugih osoba.
Tražila sam način čuti kako nisam glupa, kako imam mnogo toga za ponuditi i kako još uvijek postoji svrhovitost mog života. Uz sva ta intenzivna osjećanja, sumnje i razmišljanja, mislila sam kako mora biti da sam jedina koja se tako osjeća. Dozvoljavala sam tuđim glasovima nadjačati moj. Dozvoljavala sam umiranje sebe, kako bi netko dobio zadovoljavajući impulsić života. Koliko god se trudila mijenjati sebe, mislila sam kako i dalje spavam. Bila sam u uvjerenju kako se ništa u meni ne mijenja.
Vrijeme koje mi je donosilo bivanje u trenutku i koje me često znalo prizemljiti bio je boravak u prirodi. Sama, šetajući, promatrajući, dišući. Znam da se mnogima neće svidjeti što ću reći, ali vrijeme karantene (ono dok smo uistinu bili uvučeni u kuće i okruženi zidovima) mi je osobno odgovaralo. Uz ove osjećaje koji su me morili, hod u prirodi bili su mi najbudniji trenutci. Razgovori koje sam vodila sa sobom, Prirodom, Bogom, stavljali su me u stanje u koje bi što ćešće trebali biti. Bila sam u SADA.
Motrila sam, mirisala, a nitko (jer ljudi su se pridržavali distance) mi nije puhao za vratom. To je činila priroda, velika i moćna, učiteljica, njegovateljica, koju ne zanima jesi li dovoljno išta. Priroda traži respekt, nježnost, zahvalnost. Zna biti surova, ali uvijek u svrhu buđenja. Ne želi da se uljuljamo u letargiju, želi našu odmornost, ali i promjenu. Priroda me je održavala na životu. Bili su to moji koraci, moje metode, moji načini, kako se nositi sa sumnjama. Sumnjama koje još uvijek nosim. Nesigurnosti koje žive sa mnom i kojima još uvijek, bez obzira na moj psihoterapeutski rad, dajem moć. Za tren, preda se čovjek u sve te prevrtljivosti uma. I ono što sa sigurnošću mogu reći (iako mnogima to neće biti utješno) jest kako je konstantno potreban rad. Potrebna je nadogradnja mindseta, rada na sebi, čitanje knjiga koje obogaćuju, susreti s ljudima koji su voljni biti i učitelji i učenici. Svi se mi nadamo kako je vrijeme na našoj strani ili kako će vrijeme pokazati što i kako dalje.
Ne, neće! Ljudi će pokazati, ljudi će odlučiti, ti ćeš odlučiti, ja ću odlučiti. Odlučit ćemo hoćemo li ostati zatvoreni u kutijama, uskih umova, pokraj onih koji pasivnoagresivno "lome" naše kosti i "jedu" naše meso. Odlučit ćemo hoćemo li ostati ili otići od onog koji nas ne voli. Odlučit ćemo hoćemo li postati /ostati odgovorni roditelji i pokazati svojoj djeci život u zdravoj ili truloj obitelji. Odluka je isključivo na nama, a ne na nikakvom vremenu, pobogu.
Jest, tužno je slušati izgovore koje si govorimo, a dok ih pretvaramo u zvuk, znamo kako prikazujemo privid u vlastitom životu. Da, u konačnici si lažemo. Debelo si lažemo. Vrijeme nije ono koje liječi rane. Mi ih vidamo, mi se njegujemo, ako uopće želimo biti bolje. Vrijeme nije ono koje će pokazati promjenu, čovjek je taj koji će se na to odlučiti. Stoga, prestanimo si lagati, trgnimo se i izbavimo iz svijeta za koji nismo stvoreni.
Želim biti budna! Što budnija! Nikako ne želim biti dosljedni spavač, jer time propuštam život. A tko zna hoće li i tog vremena uopće biti. Ne dozvolimo da bude kasno.
Priznajem, ponegdje sam već debelo zakasnila.